Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
Bosansko narodno pozorište Zenica
Trg BiH br. 3, 72000 Zenica, Bosna i Hercegovina
Tel. +387 32 406 490
Fax: +387 32 406 490
E-mail: zesveske@yahoo.co.uk
  Aktuelni broj  |   Naslovnica  |   Impressum  |   Sadržaj  |   O autorima   |   Najava  |   Donacije  |   Arhiva  
03/06
juni 2006
II Balkanska žena: U tjesnacu tradicije i tranzicije
Žensko se gubi u neutralnom i opštem antropološke apstrakcije u filozofiji, i u tradiciji se generalno pominje jedino anegdotski. Upravo ta dezistorizacija objekta (priroda, žensko, Orijent, itd.) i čini samu istoriju, koja je istorija dominantnih subjekata.
Rada Iveković
  Žena u - bugarskim - udžbenicima povijesti
Krassimira Daskalova
 
Kad se govori o niskom učešću žena u politici i rodnoj neravnopravnosti, posebnu pažnju treba obratiti na kulturalne i institucionalne faktore koji propagiraju stare patrijarhalne ideje o 'ženskoj prirodi', 'ženskoj ulozi', 'ženskoj sudbini' u esencijalističkom diskursu. Najvažniji od svih činitelja socijalizacije koji održava rodnu hegemoniju (u značenju kakvo su dali Gramsci i Althusser) je sustav obrazovanja. Njegove institucije oblikuju dominantni diskurs o 'ženstvenoj' ženi i postavljaju izvjesne standarde i ideale o ženskosti.

U ovom radu istražit ću, iz rodne perspective, karakter školskog obrazovanja i posebno školskih udžbenika u nekim zemljama Jugoistočne Europe/Balkana, s posebnim naglaskom na Bugarsku, te njihovu povezanost sa građanskim obrazovanjem i izgradnjom građanstva budućih generacija, u toku perioda takozvane tranzicije nakon 1989. godine. Kao što tvrde mnogi znanstvenici, a među njima i čuveni francuski sociolog Pierre Bourdieu, škole su - zajedno s crkvom i državom - ustanove koje su najodgovornije za očuvanje starih stereotipa i muške dominacije (Bourdieu, 1998). Iako je jasno da udžbenici nisu jedini kanali obrazovanja i socijalizacije mladih generacija, nije moguće negirati njihovu važnu ulogu u očuvanju i podršci vladajućem rodnom poretku, stavovima i vrijednostima. Svojim implicitnim konformizmom udžbenici (i školsko obrazovanje uopće) perpetuiraju postojeća društvena pravila, uloge, odnose, akcije i pozicije. Školske knjige, a posebno udžbenici povijesti, uvijek su služili ideološkoj propagandi političkih moćnika. Imajući na umu da su oni produkt prilično konzervativnog državnog sistema, teško je povjerovati da bi inovacije naišle na podršku.

Pokušaji preinake školskih udžbenika nakon 1989.

Prije 1989. postojale su kako ideološke tako i strukturalne razlike u obrazovnim sustavima zemalja Jugoistočne Europe/Balkana. Nakon pada komunizma u mnogim bivšim socijalističkim državama udžbenici su prepravljani kako bi ih se oslobodilo ideoloških iskrivljenja 'starog režima' i kako bi se historija prilagodila tekućim političkim događajima (među najupečatljivijim slučajevima su novi srbijanski udžbenici; Stojanović (2003). Ovaj proces prepravljanja išao je pod ruku sa rasprama o prevrednovanju obrazovnih sustava, nastavnih programa i sadržaja udžbenika (Deyanov, 1995). Ovdje treba spomenuti i nekoliko kolektivnih nastojanja stručnjaka iz različitih europskih zemalja, od kojih se većina bavila udžbenicima historije.

Ranih devedesetih bugarsko Ministarstvo obrazovanja i nauke i Fondacija 'Interkulturalni centar za manjinske studije i kulturalnu interakciju' pokrenuli su istraživački projekt pod nazivom 'Ponovno pisanje novije bugarske historije u srednjoškolskim udžbenicima'. U drugoj polovici devedesetih još jedan krupan pothvat u ovom pravcu bio je 'Southeast European Joint Project' (JHP - Zajednički jugoistočnoeuropski projekt), inicijativa Centra za demokraciju i izmirenje u Jugoistočnoj Europi iz Soluna, Grčka (Koulouri, 2001; 2002). Ono što se pokazalo glavnim rezultatom istraživanja i radionica što ih je organizirao JHP jeste primjedba kako su svi obrazovni sistemi u Jugoistočnoj Europi/Balkanu, bez razlike etnocentrični, odnosno favoriziraju dominantnu nacionalnu skupinu.Učesnici u projektu ukazali su na nevjerojatne sličnosti u njihovim nacionalnim udžbenicima, naročito u načinu na koji je prikazan balkanski 'drugi' (versus nacionalna prošlost). Borba protiv stereotipa, predrasuda i zastarjelih klišea u udžbenicima historije u regionu postala je krajnji cilj ovog projekta. Ali, u svim tekstovima uključenim u zbornike sa ovih znanstvenih skupova samo je nekoliko riječi o važnosti ženske usmene istorije kao izvora i o načinu portretiranja žena u 'historiji'.1 Tako je kritika koju su razvili učesnici/ce JHP ostala nedorečena, stoga što pažnja nije usmjerena i na stereotipno prikazivanje žena.

Još se nekoliko projekata bavilo udžbenicima. Jedan od njih, posvećen ponovnom pisanju istočnoeuropske historije tako što će se naglasak staviti na nove historijske oblasti, sponzorirala je Fondacija Koerber (Koerber Stiftung). I još jedan - koji je financirao British Council - rezultirao je osnivanjem nacionalnih ureda za interkulturalne priručnike u nekoliko europskih zemalja.2 Ali samo nekoliko njih je obratilo pažnju na rodnu dimenziju nacionalnog obrazovanja. Takav dobar primjer bilo je istraživanje osnovnoškolskih knjiga u Hrvatskoj3, te još jedan projekt rumunjskih kolega pod nazivom ' Uvođenje roda u obrazovanje u Rumuniji'4 . U oba slučaja otkrivamo da je nivo svijesti o rodnim pitanjima unutar školskih aktivnosti nizak, niti to koga posebno brine. 5 U kontekstu tekućih reformi u rumunjskom osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju, većina odgovora koje su dali intervjuirani nastavnici/ce pokazuje da ih niko nije pripremao za rodno osjetljivo obrazovanje. Oni su predisponirani da održavaju kulturalne norme (uključiv i one rodno zasnovane) i da radije djeluju na konzervativan način, nego da budu 'rušitelji (rodnih) normi'6 Što se tiče rumunjskih školskih knjiga, prema ovom istraživačkom projektu, one su rodno nesenzitivne i pune prikrivenih ili otvorenih seksističkih kvalifikacija (npr. održavanje starinskih mitova o muškosti i ženskosti u školskim knjigama jednako u tekstu i ilustracijama, odsustvo odgoja za privatni i obiteljski život itd.).

I dok udžbenici historije u zemljama Jugoistočne Europe više nisu posvećeni isključivo ratnim pričama, diplomatskim sporazumima i djelima monarha i državnih zvaničnika, iz rodne perspektive, i onaj njihov dio koji nudi sadržaje iz oblasti privrede, društvenog života, društvenih grupa i kulture, daleko je od zadovoljavajućeg. Udžbenici historije još su daleko od toga da budu sredstvom njegovanja kritičke procjene historijskog diskursa; oni još uvijek ne nude konceptualno oruđe za bolje razumijevanje suprotstavljenih interesa raznovrsnih društvenih činitelja povijesti, niti znanje koje bi pomoglo mladim ljudima u boljem razumijevanju današnjih društvenih i političkih realnosti. (Dragonas i Frangoudaki, 2001).

Opća razmatranja

Zajedno sa znanjem, udžbenici prenose i političke, socijalne i kulturalne norme društva. Današnji udžbenici (prepravljeni nakon 1989) posebno daju novi koncept prošlosti. Ali i u ovim novim verzijama Povijesti, žene su još uvijek 'one koje nemaju pravo na historiju', da pozajmimo izraz od Luciena Febvre-a. Ženska iskustva i predstave još uvijek su u većini odsutne iz novog historijskog kanona, demonstrirajući seksističke predrasude novih obrazovnih 'politika' što paradiraju kao građanske i liberalne. Ovo je samo još jedan primjer kako se takozvane 'prijelomne tačke' historije ne tiču jednako života žena i muškaraca. Sve što poučavamo moralo bi biti pošteno, u smislu da mora vjerno odnositi prema preživjelim 'tragovima' prošlosti. Ali nas to kao historičare ne smije spriječiti da uvidimo da taj trag postaje dokazom tek u procesu njegove upotrebe kao argumenta, odnosno interpretacije 'prije koje, iako postoji, on ostaje samo neiskorištena stvar iz prošlosti' (Jenkins, 2003: 59).

Ponovno napisati bugarske historijske udžbenike znači otpočeti simbolički 'građanski rat' s interpretacijama prošlosti kakve će biti unesene u nastavne programe. Ako su do sada istraživačice historije i mogle prihvatiti ulogu objektivnog analitičara, to više nije moguće, zato što je u igri formiranje građanskih identiteta budućih generacija. Ovo također znači da se zvanični diskurs koji je razvijen u udžbenicima historije može smatrati skrivenim programom obrazovanja za građanstvo. Važno je problematizirati funkcije i izbor historijskog materijala prezentiranog u udžbenicima povijesti, kako bi se artikulirala diskriminatorska šutnja koja zasjenjuje žensko povijesno postojanje i kako bi se prevazišla šutnja o povijesti polovice stanovništva, pošto je ova sadašnjost 'prošlost naše budućnosti'.

Neki od najpoznatijih znanstvenika 20. stoljeća (počevši s Benedetom Croceom7) propitivali su tvrdnju o objektivnosti društvenh znanosti, čak je i Max Weber8 u svom pretpostavljenom vrijednosno neutralnom konceptu društvene znanosti prepoznao ulogu vrijednosti. I ostali govore o manipulativnom i ideološkom karakteru historijskih tekstova. Pisanje povijesti, prema njima, ima dvojnu 'prirodu' - kao znanost i kao resurs za legitimaciju političke moći. Kako navodi Marc Ferro historijski tekstovi - uprkos vlastitoj 'znanstvenoj' deklariranosti - imaju dvije glavne funkcije: 'nagađanje' i 'svađu' ('divination' and 'fight'). Ove su 'misije', naglašava Ferro, historijski tekstovi ostvarivali u različitoj mjeri, ali njihovo je značenje ostalo nepromijenjeno. On naglašava da 'akademski kvalitet' i historijska metodologija služe nikako drukčije, nego kao 'smokvin list' ideologije (Ferro, 1992: 8-13). Dominick Lacapra također insistira da se 'više ne možemo oslanjati na ideju da je objektivnost imanentna historiografiji i da ju jamče uspostavljene procedure, te da su pristrasnost i predrasude zastranjenje od normalnog koje možemo jednostavno "ispraviti"'. Naprotiv: 'konstruktivno mjesto historičara' u 'procesu elaboracije čitavog niza subjekt-pozicija (istraživača, čitatelja, teoretičara i intelektualca)' mora se imati u vidu i uzeti u razmatranje (Lacapra, 2000: 26). Koristeći sličan otrežnjujući kritički jezik Pierre Bourdieu pokazuje ulogu obrazovanja za kulturalnu reprodukciju i društvene promjene, te kako kanonski akademski tekstovi ne samo prenose, nego također i redistribuiraju 'kulturalni kapital' i moć u društvu (Bourdieu, 1978). Feminističke historičarke s druge su strane pokazale da su žene kao subjekti bile 'skrivane od historije' i drugih humanističkih i društvenih znanosti, te da je znanost daleko od toga da bude 'objektivna' ili 'univerzalna'(Bock, 1991: 1).

Imajući ovo u vidu, zanimljivo je pratiti kako i zbog čega historijski narativ prikazuje ili 'prešuti' izvjesne periode ili aspekte historijske prošlosti. Činjenica da su svi udžbenici historije etnocentrični je dobro dokumentirana u međunarodnoj historijskoj znanosti i bugarski slučaj po tome nije jedinstven. Međutim, ovdje me ne zanima ta glavna manipulacija u bugarskoj historiografiji, koja je nacionalistička, bugarocentrična i koja ne mari za povijest manjinskih skupina i za multietnički karakter teritorija koje se smatraju iredentom. Obratit ću pažnju samo na otvoreno ili prikriveno diskriminirajuće prikazivanje žena u narativu udžbenika historije. Nije mi namjera biti sistematičnom ni na koji način. Moje se mišljenje zasniva na (usmjerenom, svrhovitom i rezistentnom9) feminističkom čitanju i interpretaciji sadržaja nekih od novijih udžbenika historije objavljenih nakon 1989.

Naravno da dijelim mišljenje da znanost uopće, a historiografija posebno, nisu oslobođene vrijednosti. Akademski tekstovi su u velikoj mjeri 'obojeni' teorijskim, političkim i osobnim preferencama autora/ice. U nastavku su moje.

Prema Pierre Nora-u, školske knjige - zajedno s autobiografijama - spadaju među 'funkcionalna mjesta'10 memorije u koja svako društvo pohranjuje svoja sjećanja na čuvanje ili gdje ih otkriva kao nužan dio vlastitog identiteta. Diskurs udžbenika historije reprezentira službeno historijsko sjećanje, koje je u velikoj mjeri rezultat međusobnog dogovora male grupe ljudi koja pripada establišmentu. Otuda pitanje: čije sjećanje artikulira tradicionalni bugarski historijski narativ i kakvu vrstu historijskog znanja nudi?

Demokratizacija i historijski narativ nakon 1989: čija historija?

Slika 'drugog' ili slika 'samih sebe' koja leži u našoj podsvijesti i memoriji uvelike zavisi od toga kako su nas učili historiju u školi. Zato je važno zabilježiti da se žene rijetko spominju kao akteri historije u narativima bugarskih školskih knjiga. U odnosu na žensku 'prisutnost' i 'odsutnost' otkriva se razvitak seksističke vizije prošlosti Bugarki.

Prešutkivanje i pogrešno interpretiranje drugog vala zapadnog feminizma, razvoj negativnog imagea 'feminizma' i feministica, u kombinaciji s čvrstim uvjerenjem žena državnog socijalizma u svoju 'emancipaciju', dovelo je do odsustva osjećaja za rodnu neravnopravnost kod bugarskih muškaraca i žena, uključiv i historičar/ k/e. Ovdje se da naslutiti zašto s 'demokratizacijom' društva i visokog školstva nakon 1989. godine, ženska iskustva i predstave nisu uključena u novi nacionalni historijski kanon, potvrđujući politički karakter historiografije. Tako da i danas, nakon golemog razvoja i priznatog utjecaja feminizma i ženskih/rodnih studija - i ženske/rodne historije posebno - na modernu humanističku paradigmu u drugim dijelovima svijeta, bugarska historijska nauka ženama uskraćuje povijesno postojanje. Naravno, historijski narativ je 'selektivan pogled na prošlost', ali ponekad taj odabir više govori o sadašnjoj situaciji nego o prošlosti.

U onome što slijedi elaborirat ću predstavljanje (ili njegovo odsustvo) žene u današnjim udžbenicima historije u Bugarskoj. Moj tekst ima nekoliko ograničenja: 1) zasnovan je samo na udžbenicima nacionalne (bugarske) historije i 2) bazira se samo na nedavno objavljenim historijskim udžbenicima (poslije 1989. godine, odnosno sa početkom posljednje bugarske 'tranzicije'). Međutim, način prezentiranja svjetske historije mnogo se ne razlikuje i može se pretpostaviti da su predstave i slike o ženama koje se pojavljuju u udžbenicima svjetske historije slične naravi, pošto su znanstveni kontekst i interesi slični za većinu etabliranih predstavnika historijskog 'esnafa'. 

Od otprilike tuceta novih udžbenika historije objavljenih nakon 1989. koje sam prostudirala, analizirat ću samo tri: udžbenik povijesti za peti razred i dva 'alternativna' udžbenika za 11. razred, svi objavljeni 1996. godine. 

Kao što je poznato, u vrijeme komunizma za svaki razred postojao je samo jedan, unificiran udžbenik historije. U novim uvjetima nakon 1989., u skladu s 'demokratizacijom' društva pojavilo se nekoliko 'alternativnih' udžbenika povijesti raznih autora ili grupa autora: sve ih je odobrilo Bugarsko ministarstvo nauke i prosvjete. Ali uprkos svim promjenama, bugarska historijska nauka još uvijek je tradicionalna, što znači uglavnom platforma za političke elite. Sferama izvan politike - kao što je radno mjesto, domaćinstvo i obitelj - i ženskoj poziciji u njima, ne poklanja se dovoljno pažnje.
Počet ću kratkim predstavljanjem udžbenika historije za peti razred koji su napisale dvije historičarke, obje univerzitetske profesorice. Udžbenik (prvi put objavljen 1996.) bavi se historijom Bugarske od 15. stoljeća do 1878. godine (odnosno razdobljima otomanske vladavine i takozvanog nacionalnog preporoda). Sadržaj ovog udžbenika prilično se razlikuje od većine drugih koji se uglavnom bave političkom historijom. Od 50 lekcija, 21 nisu tradicionalna politička historija. One su posvećene ekonomskoj i agrarnoj historiji i 'l'histoire des mentalites'. Treba naglasiti, međutim, da je samo jedna od svih 50 lekcija posvećena pitanju koje se uobičajeno smatra 'ženskom oblašću' - svakodnevnom porodičnom životu. Uz to, ova lekcija nije namijenjena svim učenicima, pošto je autorice preporučuju samo onim 'radoznalijim' i uključuju kao dopunski materijal glavnom historijskom korpusu. Takva njihova odluka vodi se pretpostavkom o većoj historijskoj važnosti i 'univerzalnoj' vrijednosti političkih događaja i gospodarskih fenomena.

U vrijeme komunizma 'autorska historija' je bila nezamisliva, nemoguća i nespojiva s pisanjem udžbenika, pošto se od autora očekivalo da slijede jednostranu i ideološki deformiranu 'naučnu' istinu, valjda marksističku. Udžbenik koji razmatramo već pokazuje osobnu viziju autorica o historiji Bugarske između 15. i 19. stoljeća kao rezultat njihovog vlastitog istraživanja. Međutim, one nisu obratile pažnju na najnovija zbivanja u bugarskoj društvenoj i kulturalnoj historiji11 .

U ovom udžbeniku samo se jedna lekcija bavi ženskim/rodnim aspektom povijesti - obiteljskom svakodnevnicom12. Koristeći se argumentima koncepta 'rodnih paralela'13, autorice prezentiraju odvojene sfere za muškarce i žene - javni život za muškarce i život unutar kućanstva za žene14. One impliciraju ideju da unutar bugarskoga agrarnog društva devetnaestoga stoljeća postoje dvije sfere jednake moći: kuća i svakodnevne kućanske dužnosti za žene i druga, javno orijentirana sfera za muškarce. Iako 'otac odlučuje hoće li djeca ići u školu' i kako i kada se određeni posao vezan za domaćinstvo mora uraditi, te je njegova riječ zakon u većini bugarskih obitelji, ipak, po njima, 'njen muž poštuje i voli' majku. Zato što:

Sve su kućanske stvari zavisile od nje, ona je bila odgovorna ?sic? za higijenu i red u kući, za dječije obroke, za domaće životinje i zalihe za zimu. U teškim trenucima ona je bila savjetnik i pomagač svom mužu (Mutafchieva i Gavrilova, 1996: 139).

Drugim riječima, prema ovim nesvjesnim, nerefleksivnim preduvjerenjima, žene su kao neprikosnovene gospodarice vladale kućom. A kad bi 'čovjek' otišao zbog sezonskog ili drugog posla 
.ona je bila i majka i otac. brinula o radnji, zapovijedala ?sic? djeci, prela i tkala i prodavala na pijaci sve što bi proizvela da zbavi nešto novca za troškove kućanstva (Mutafchieva i Gavrilova, 1996: 139).

Nema sumnje: mora da ju muškarac stvarno voli kad joj već ukazuje čast sa toliko dužnosti! Hijerarhijska konstrukcija rodne razlike je podrazumijevajuća, kako se djeci u petom razredu prenosi pomoću tvrdnje da od njihovog ranog djetinjstva 'dječaci počinju učiti muški posao' dok se djevojčice uče 'šiti i plesti', 'tkati i presti' i 'peći kruh'. Ali uprkos ovako izdvojenim domenama - 'cijela je obitelj učestvovala u poljskim radovima'.

Citirano mjesto zvuči prilično kao poučak o tipičnom karakteru i mentalitetu bugarskih ljudi - glavni interes takozvane 'narodne psihologije', inspirirane njemačkom 'Volkspsychologie'. Ova vrsta znanja pretendira na akademski status, a može se okarakterizirati kao arhipatrijarhalna i tradicionalistička. Citirala bih (usporedbe radi) nekoliko redova čuvenog bugarskog pisca - Konstantina Petkanova, koji se obrazovao u Njemačkoj i bio poklonikom 'Volkspsychologie'. Njegov članak, naslovljen 'Duh Bugarke', objavljen je u autoritativnom filozofskom časopisu 'Filosofski pregled'1933. godine. Evo nekoliko tipičnih redova:

Bugarkin glavni životni cilj je svima pružiti radost. Zato ona radi sve što se od nje traži: rađa, čisti, pravi kruh, pere, šije, tka, ore, kosi, žanje, kopa itd. Kad voli, svoju ljubav pokazuje radom. njena ličnost za nju ne znači ništa, njoj je porodica sve.(Petkanov, 1933: 385-393)

Ali čitatelj/ka ne treba pomisliti da ograničenja koja pred 'Bugarku' postavlja patrijarhat nju čine nesretnom ili 'muškarčevim robom'. Naprotiv:  

Ona niti se žali na život i njegove teškoće niti pokušava steći slobodu. (Petkanov, 1933: 385-393)

Stara patrijarhalna ideologija tipa 'narodne psihologije' može se implicitno, pa čak i eksplicitno prepoznati u tekstovima suvremenih bugarskih historičara/ ki. Čitajući i slušajući u školama ovakvo esencijalističko predstavljanje tog samonegirajućeg bića, koje postoji samo kroz svoju djecu i obitelj, učenice i učenici ga internaliziraju do tačke u kojoj biva duboko pohranjeno u njihove glave kao 'habitus'.15 Ovakvi tekstovi prenose svoje poruke indirektno, prosto pretpostavljajući da postoje izvjesne 'ispravne' stvari koje žene treba da čine i pravi način ponašanja. Ono što je za mene frustrirajuće jeste što kolegice historičarke sudjeluju u onome što je jedan moj bugarski kolega, u drugom kontekstu, sasvim tačno definirao kao 'samokolonizirajuće kulture' (Kiossev , 1995). Ove historičarke same svojevoljno sudjeluju u ideologizaciji 'ženstvenosti' i tako postaju saučesnice vlastitoga podređenog položaja. 

'Alternativni' udžbenici historije

Prelazim na dva druga 'alternativna' udžbenika za 11. razred objavljena (opet) 1996. Prvome su koautori četvorica univerzitetskih profesora (Giuzelev i dr., 1996). Drugi je pisala grupa od devet historičara, koji predaju na Odsjeku za historiju Univerziteta 'Sv. Kliment Ohridski' u Sofiji, a četiri od njih su - žene (Delev i dr., 1996). Drugi je udžbenik bolje napisan i izgleda modernije s metodološke tačke gledišta. Materijal je bolje organiziran s citatima iz 'primarnih izvora' i iz glavnih znanstvenih rasprava, u vezi s nekom od prezentiranih tema. Međutim, tematski je to opet tradicionalni narativ (63 od 88 lekcija su posvećene čisto političkim pitanjima).

Muška (pri)povijest ?his(s)tory? u prvom udžbeniku počinje prahistorijskom prošlošću 'bugarskih zemalja' i seže do decembra 1994., kad je ustoličena prva vlada sa premijerkom na čelu (Reneta Indjova). Prateći stare marksističke historijske klišee, narativ počinje s epohom paleolitika (kameno doba), s čvrstim uvjerenjem da je u osvit civilizacije dominantan oblik vladavine bio ginokratija; autori nas tada upoznaju sa predodžbom o 'ženi matrijarhata' - epohe u kojoj se pretpostavlja da 'ona' vlada društvom. Uvjereni da je matrijarhat primitivni stadij u napretku i evoluciji društva, autori prate njegovu smjenu patrijarhatom (kao sljedećom fazom bugarske historijske parade) (Giuzelev i dr., 1996: 13, 15). U stvari, ovdje se može uočiti strategija 'transfera ženske moći u daleku prošlost', kako bi se smjestila u 'prethistoriju', povezalo s barbarskim, 'ginokratkim režimima' za koje je tipično odsustvo zakona i morala, a sve ovo da bi se 'žena izbrisala sa slike' (citirano u Georgoudi, 1992: 463)16 odnosno isključila iz historije. Upravo ovo se događa u bugarskom slučaju17 . Idući naprijed kroz bugarsku historiju, što se više približavamo modernim vremenima, može se pratiti kako su žene sve slabije predstavljene u povijesnom udžbeniku.

Naredni put kad se spominju žene tiče se srednjovjekovlja u kojem se žene plemenitaškog porijekla pojavljuju kao supruge i kćeri bugarskih, bizantskih, ili kraljeva drugih, susjednih zemalja. Princeze i kraljice, najprivilegiranije od svih žena (i najmanje brojne) su predstavljene ili kao pasivne sudionice događaja kojima su upravljali muškarci, ili kao agresivne rivalke i zavodnice u borbi za moć i prijestolje. I dok je jasno da je vladajuća kuća u to vrijeme bila izvor kulturalnih modela koji su oblikovali socijalno ponašanje, uopće se ne može saznati da li su te žene imale ikakvu javnu ulogu. A predstavljanje kraljica koje su pripadale etničkom 'drugom' posebno je interesantno. Strankinje, supruge bugarskih kraljeva (careva) imenovane su prema njihovoj etničkoj pripadnosti, npr. 'Židovka Sara', 'Mađarica Ana', 'bizantska princeza Marija' etc. Ovo prati matricu ksenofobičnog (naročito antigrčkog) nacionalističkog načina pisanja, izgrađenog u periodu 'nacionalnog preporoda' (Danova, 2001), ali ojačanog autentičnim jezikom religiozne mizoginije srednjovjekovnog kršćanstva koji koriste ovi autori. Precizno citiranje medievalnih izvora i reproduciranje njihove karakterizacije žena, očito demonstriraju autorsko razumijevanje 'vrijednosno neutralne' i 'univerzalne' znanosti.

U drugom udžbeniku za učenike 11. razreda, prvi put se kao akterke historije bugarske žene spominju u devetom stoljeću, kad su zajedno s muškarcima mobilizirane u rat protiv Bizantijskog Carstva. Žene se (zajedno s djecom i starima) tu javljaju ne samo kao ratnice, nego i kao pasivne žrtve bizantskih 'osvajača'. Jedna od priča tiče se prepiske između bugarskog kralja Borisa I i Teodore - majke-regentkinje maloljetnog cara Mihaila III. čitatelji/ce doznaju kako ona u pismu Borisu piše da će u svakom slučaju izaći kao pobjednica iz njihovog međusobnog rata: ako je on i uspije pobijediti, bit će to pobjeda protiv žene. Razumljivo je da srednjovjekovni izvor potcjenjuje ženska politička postignuća u historiji u skladu s preovladavajućom ideologijom tog vremena. Ali bismo se mogli zapitati zašto autori udžbenika favoriziraju ovakvu priču i kakva je njena implicitna poruka učenicima.

Žene se pojavljuju uglavnom kao objekti dinastičkih brakova. Pominju se samo kao kćeri, unuke, sestre etc. vladara, u nekim slučajevima bezimene, odnosno nisu predstavljene kao osobe, nego kao rodbina nekih velikih ljudi. Zbog maskulinog karaktera medievalne kulture žene se u dokumentima i literaturi pojavljuju samo kao odrazi muške vizure i muških fantazija o njima. Jedna od stvari koja je najčešće u centru pažnje srednjovjekovnog naratora - ali i suvremenih historičara - jeste ženska ljepota. Raširena je tradicija u kojoj se žene portretiraju i spominju kao objekti zadovoljstva, o čijim kvalitetima diskutiraju muškarci. U udžbeniku koji razmatramo, nekoliko odlomaka prikazuje muški pogled na 'ljepotice' - objekte.

Ženski činitelji još jednom postaju vidljivi s 'bugarskim doprinosom' historiji ideja putem srednjovjekovne hereze, poznate kao 'bogumili'. Čitatelj/k/e se upoznaje kako su 'bogumili' propovijedali negativan stav prema legalnom kršćanskom braku i smatrali da je 'žena stvorenje jednako s muškarcem'. Implicite, ovi redovi poručuju kako nije dobro baviti se mišlju o ravnopravnosti spolova, pošto samo heretici vjeruju u takvu jednakost; takvo nenormalno razmišljanje pripada otpadnicima, ljudima devijantnih religioznih uvjerenja, u suprotnosti s 'normom'. Bogumili su, nastavljaju autori, imali otvorene stavove o seksu, kao što je da se 'ne treba opirati ljudskoj prirodi i tjelesnim porivima', te su propovijedali kako se treba povinovati đavlu, a ne Bogu (Delev i dr., 1996: 131). Jasno je da, kad se stavi u kontekst tako skandaloznih 'heretičnih'ideja, ideja o jednakosti žena i muškaraca može samo dodatno učvrstiti puritanske stavove.

Lekcija o svakodnevnom životu Bugara u srednjem vijeku sadrži nekoliko redova o ženama. Predstavljene su kao prirodna bića, bića reprodukcije, čija je glavna odgovornost rađanje i odgoj djece. Prema jednom od udžbenika, zbog 'visoke smrtnosti djece i kratkoće ljudskog života, ljudi (a naročito žene) su rano stupali u brak (između 12 i 15 godine)' (Giuzelev i dr., 1996: 88). Netačno se prenosi da su žene imale pravo izabrati vrijeme (i partnera) za brak - srednjovjekovni brak bio je u većini strateški manevar i često nasilan akt jednako protiv volje i djevojčica i dječaka, a u skladu sa patrijarhatom i ukorijenjenom tradicijom. Autori 'alternativnog' udžbenika, međutim, otkrivaju pravi karakter srednjovjekovnog braka - dogovora koji planiraju roditelji još u vrijeme ranog djetinjstva svojih potomaka. Ali bilo bi nekorektno objašnjavati neslobodu izbora supružnika kao formu opresije žena, jer su slična ograničenja slobode djelovanja bila nametnuta svima koji zavise od roditelja.
Kao što pravilno naglašavaju neke historičarke, specifična opresija na ženama u ugovorenim brakovima može se pratiti u tome što one sad postaju zavisne od muškarca, u striktnoj kontroli nad njihovim tijelima i seksualnošću18. Međutim, čitatelj/ka ne može naći dokaze lošeg tretmana žena u prvom udžbeniku. Ako bi bila dovoljno radoznala (i potražila dopunske informacije u alternativnim udžbenicima) 'otkrila' bi nešto o ženskom inferiornom statusu u srednjovjekovnoj obitelji. Pročitala bi da su tokom srednjeg vijeka razlozi za razvod bili 'nevjera, opijanje, impotencija, ali ne i muževljevo maltretiranje supruge'. U stvari, ono što će učenici naučiti jeste da je mužu bilo dopušteno da tuče svoju ženu. Autori ovo nisu komentirali. (Naravno, ne može se očekivati od autora koji pretendiraju prikazati samo 'objektivnu historijsku istinu' da eksplicitno iznesu svoje mišljenje o tako 'marginalnom' problemu, a još manje da bi oni prikazali srednjovjekovni brak iz ženske perspektive, šta god to značilo). 

I na kraju, ali ne i najmanje važno, očit je muški rod autora udžbenika (i priličan nacionalni ponos!) kad pišu o 'tradicionalnoj ženskoj nošnji. koja ističe vitki struk Bugarke.' (Giuzelev i dr., 1996: 90). Drugim riječima, oni 'Bugarku' iz prošlosti vide i zamišljaju tipično muškim objektivirajućim pogledom. A ako učenici/e zavire u 'alternativni' udžbenik, zbunit će se, jer će otkriti da je 'svakodnevna ženska nošnja' bila široka, nije bila stegnuta u struku 'kako bi skrivala ljepotu i gracioznost tijela'. (Delev i dr., 1996: 148). Kakva je stvarno nošnja bila nije ni važno, pošto je u oba slučaja njena svrha da slavi 'ljepotu bugarske žene'.  

Vještičarenje se u srednjem vijeku, zanimljivo, spominje samo jednom i odnosi se na muškarca - na takozvanog Bojana čarobnjaka (Boyan-Magiosnikut) koji je bio sin bugarskog cara Simeona I. Vještice se nigdje ne spominju. 

Još jedno referiranje na žene navedeno je u poglavlju posvećenom obiteljskom životu pod otomanskom vlašću; đaci doznaju kako je bugarska obitelj monogamna, a muslimanska - poligamna (muškarcu je dozvoljeno oženiti se sa četiri žene).

Muškarac, muž i otac, bio je glavna figura, glava porodice. Po zakonu, obiteljsko vlasništvo pripada njemu i on je bio pravi gospodar u kući. Supruga-majka bila je odgovorna za svakodnevne poslove i podizanje djece. Ona je ravnopravno s muškarcem sudjelovala u poljoprivrednim radovima, ali joj je također bila povjerena [sic] odgovornost za vrt, domaće životinje i tkanje platna (Delev i dr., 1996: 140).

Ovo je interesantno. Ispada da su muški autori ovog udžbenika daleko svjesniji asimetričnih rodnih hijerarhija u tradicionalnom obiteljskom životu i svakodnevnici, nego ranije citirane historičarke. 
Kao javne figure žene se u udžbenicima prvi put pojavljuju tokom razdoblja takozvanog Nacionalnog Preporoda. Međutim, spominju se samo kao članice ženskih obrazovnih udruženja (u jednom od alternativnih udžbenika za 11. razred). Iako je na raspolaganju barem nekoliko publikacija o aktivnoj ulozi i učešću učiteljica, na primjer, u životu tadašnjih zajednica, o tome nema ni riječi. Zapanjujuće je također, nepostojanje osvrta na žensko učešće (kao proizvođača) u kućnoj manufakturi, iako je dobro dokumentirnao. Žene se ne pojavljuju čak ni u lekciji o svakodnevnom životu tokom perioda Nacionalnog Preporoda. Historijski akteri koji se tu opisuju su depersonalizirani, bespolni 'Bugari'. 

Nekolicina žena u kreativnim profesijama: glumice, umjetnice, pjesnikinje, pijanistice, i operne pjevačice, spomenuta je u razdoblju bugarske liberalne nacionalne države (1878. do 1944.). Paradoksalno, u usporedbi s predmodernim, tradicionalnim društvom, žene postaju još nevidljivije u moderna vremena uprkos činjenici da su postale aktivnije i prisutnije u javnosti (zahvaljujući bolje očuvanim pisanim izvorima i visokoj razini ženske pismenosti i obrazovanja). Ništa čak nije navedeno niti o pravu glasa koje su žene stekle 1937. i 1938. (za lokalne i parlamentarne izbore).
Ipak, autori izvještavaju da je 1905. Bugarska narodna skupština izglasala prvi zakon o zaštiti na radu žena i djece. Žene i djevojke također se pojavljuju na stranicama 'alternativnih' udžbenika kao žrtve seksualnog nasilja (silovanja) 1903. tokom Ilindenskog ustanka Bugara iz Makedonije i Trakije protiv otomanske vlasti. Autori navode podatak od 3122 Bugarki koje su napali muslimani. Naravno, ne potcjenjujem ove podatke, ali treba se zapitati zašto su žene u školskim knjigama predstavljene samo kao prirodna bića: kao one koje rađaju djecu ili kao žrtve muške seksualne agresije. Kao što su mnogi znanstvenici pokazali, viktimiziranje žrtava doprinosi perpetuiranju viktimizacije.

Posljednja i jedina napomena o ženama u poglavlju koje govori o komunističkoj vladavini objašnjava demografske probleme zemlje tokom sedamdesetih godina koji su nastali usljed migracije žena u 'fertilnom' dobu u gradove. Ta je migracija predstavljena dobrovoljnom i ništa nije rečeno o komunističkoj politici koja je mobilizirala žene, a uvažavala ih ili kao 'graditeljke socijalizma' ili 'majke-heroje', zavisno od prioriteta datog vremena.

Zaključak

Analizirala sam nekoliko udžbenika historije (objavljenih nakon 1989) nastojeći predložiti rodno osjetljivo čitanje, interpretaciju i propitivanje zvaničnog historijskog narativa koji još uvijek prevladava u bugarskom obrazovnim i akademskim institucijama. U nastavku ću pokušati sumirati rezultate ove studije.

Slike žena koje se pojavljuju na stranicama - bugarskih -udžbenika historije predstavljaju 'ženu' kao nepromjenjivo prirodno biće. 'Ona' rađa i podiže djecu, živi sav svoj život u kući ili u polju, vodi računa o svakodnevnim sitnicama i 'zaštićena' je od javne sfere, gdje se nalazi moć. Reproduktivna ('prirodna') 'funkcija' čini se glavnom, ako ne jedinom ulogom Bugarki u prošlosti - njihovom 'sudbinom'. Ono što izbija sa stranica školskih knjiga je seksistička vizura o 'ženi' kao prirodnom, pasivnom, majčinskom stvoru, potpuno obuzetom svojom 'ženstvenošću', dok 'muškarac' ima spol samo u odnosu na 'ženu' i njegove osobenosti smatraju se univerzalnim. Muške aktivnosti ne smatraju se biološkim, nego političkim - to je nešto što im osigurava mjesto u Historiji.
Činjenica da su neki od autora udžbenika historije žene, niukoliko nije izmijenila 'konzervativni', nacional-centristički duh koji preovlađuje u ovoj profesiji. Vodeći računa samo o svojoj uspješnoj profesionalnoj karijeri, historičarke su neosjetljive prema vlastitoj 'ženskosti' i prema ograničenjima postojećih okvira moći. Tematski profesionalni izbor ovih historičarki uvjetuju obrazovne i akademske institucije u kojima rade. Teme i pitanja koja su predmet njihovog interesa demonstriraju nesvjesnu internalizaciju društvenih struktura i normi, uključujući i akademske, a koje postaju, kako bi to nazvao Pierre Bourdieu, njihov habitus.

Skromna zastupljenost žena u udžbenicima historije može se također objasniti činjenicom da socijalna historija u Bugarskoj nije dovoljno razvijena (ukoliko, naravno, isključimo ideološki iskrivljenu historiju radničke klase koju smo mnogo istraživali u vrijeme komunizma). Ali čak i političke ženske akcije nisu vidljive u udžbenicima.

Umjesto 'srednjovjekovne šutnje' pravilno bi bilo govoriti o 'šutnji modernoga doba' kad je u pitanju bugarska ženska historija19. Usljed nedostatka dobre volje i akademskog (i političkog) interesa, žene su gotovo potpuno odsutne iz udžbenika uprkos postojanju mnogih dokumenata i arhivskih materijala o Bugarkama u 19. i 20. stoljeću. 'Historija' ostaje nijema ukoliko je historičari/ ke ne potaknu na govor.

Pretpostavljneni 'univerzalni' i 'vrijednosno neutralan' jezik udžbenika nije nedužan, nego je ideološki manipulativan. Kao takav ne pomaže u prevazilaženju nasljeđa patrijarhalne kulture, nego podupire njihovo održavanje. On ima ogromnu simboličku snagu koja gradi predstave, oblikuje stavove, stvara vrijednosti i načine ponašanja i reproducira patrijarhalne hijerarhijske odnose u raznim društvenim domenima20 . To je moć koja odlučuje koji će se glasovi čuti, a koji ignorirati, disciplinirati, zanijekati, ismijati, protjerati.

Uključivanje ženske historije u 'funkcionalna mjesta sjećanja' (Pierre Nora) važan je dio politika identiteta svakog društva. U dijelu zapadnih društava, ovo je bilo predmetom akademskih rasprava i sporova prije nekih 30-35 godina, kad je novi val feminizma dosegao najvišu tačku i pomogao osnivanju ženskih/ rodnih studija kao akademske discipline.Tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća, zapadnoeuropske feministice denuncirale su skriveni seksizam u svojim nacionalnim udžbenicima historije21 .

Međutim, feminizam je u Bugarskoj gotovo nepoznat kao društvena praksa ili se krivo interpretira kao ideologija. Kao i svugdje u zemljama postkomunističke Istočne Europe, 'duboko usađena gledišta o rodnoj razlici' kombinirana su s idejom o 'nepostojanju ikakvog stvarnog osjećaja rodne neravnopravnosti' (Watson, 1993). U tome je razlog što neke istočnoeuropske znanstvenice i ženske aktivistice pothranjuju mit o 'rodnoj harmoniji' u suprotnosti sa zapadnom feminističkom idejom univerzalnosti rodne raspodjele moći. Otuda nije teško doći do koncepta 'rodnih paralela'. Izgleda da je komunistička propaganda uspjela u prešutkivanju 'erupcije' i 'tokova'22 zapadnih feminizama. Komunističko stajalište o emancipaciji i jednakopravnosti (vezanoj primarno za 'pravo' na rad) utuvljeno u 'starom režimu', još preovladava u glavama mnogih ljudi. Ko god očekuje drugačije (feminističko) mišljenje na temu žena i roda , morat će sačekati dok ne stasa nova generacija istočnoeuropskih znansvenica/ ka, školovanih na novim paradigmama današnje humanističke misli i oslobođenih starih komunističkih ideoloških dogmi.

Predstaviti žene kao aktivne društvene akterke u prošlosti znači narušiti stabilnost tradicionalnog povijesnog narativa. Iznova razmotrena iz ženske perspektive, historija zahtijeva drugačije markere. Ponovno napisati bugarsku (i istočnoeuropsku također) historiju, znači otpočeti 'građanski rat' s postojećim 'univerzalističkim' interpretacijama. Jer ako želimo da naše suvremeno obrazovanje izgradi tolerantno i pluralističko društvo u budućnosti, žene bi trebalo da uđu u Historiju.

Gledište o građanstvu s njegovom glavnom idejom da je svaka individua rođena slobodna i jednaka - zasnovano na liberalnim idejama individualizma i jednakosti razvijenim tokom sedamnaestog stoljeća - označilo je radikalan uklon od tradicionalnih ideja o tome kako su hijerarhija i nejednakosti u društvu prirodne. Liberalna ideologija predstavlja modernu apstraktnu ('univerzalnu') individuu kao društvenog aktera koji nema rod, iako uistinu ova individua ima sve one kvalitete za koje se pretpostavlja da ih žene nemaju (Okin, 1979). Feminističke znanstvenice kritizirale su liberalno (muško) razumijevanje građanstva koje se odnosi samo na prava, prinadležnosti i modele sudjelovanja u javnim ustanovama. One tvrde da je važno istražiti historiju te podjele na privatno-javno u historiji građanstva, pošto se privatno i javno različito vrednuju, vode različitom logikom djelovanja i rodno se razlikuju. Muško građanstvo - prema feminističkim naučnicama - konstruirano je na 'bratskom društvenom ugovoru' koji je isključio žene i na domaćoj patrijarhalnoj moći koja mu je data. I kao što pokazuje i slučaj bugarskih udžbenika historije (ali i knjiga za novi predmet nazvan 'građansko obrazovanje' koji je nedavno uveden u nastavne programe23) trebalo bi načiniti kulturalnu promjenu od društvenih modela iz kojih su žene odsutne ili ih se smatra 'maloljetnim', ili se o njima govori uglavnom u odnosu na njihovu reproduktivnu sposobnost, ka modelima u kojima se one definiraju kao osobe i pojedinke koje mogu uzeti jednakog učešća u javnim poslovima modernog društva. Samo tada može se očekivati da predstavljanje i oslikavanje žena u suvremenim bugarskim (i ne samo bugarskim) udžbenicima ne bude esencijalističko i ne briše žene iz historije, nego da pomogne u prevazilaženju prikrivenih mizoginih nijekanja ženskog humaniteta.

Tada i samo tada, neće više biti potrebe za borbom da se ženska prava definiraju kao ljudska prava. Tada, i samo tada, ženska prisutnost u (lokalnim, središnjim i sveeuropskim) tijelima političke moći - u općinskim i parlamentarnim strukturama - bi mogla nešto promijeniti.
Prevela s engleskog: Venita Popović
 
1 Kod Katz (2001) samo je jedna riječ o ženskim usmenim historijskim izvorima, na stranici 65. Hanna Schissler jedina je postavila pitanje: "Na koji način su predstavljane žene? Imaju li one ikakvu ulogu u ,povijesti'?", vidi Schissler, 2001, str. 95
2 O ovoj ideji vidi Sercu (1999).
3 Prema izvještaju hrvatskih učesnica na helsinškoj radionici o učešću žena u politici, septembra 2003.
4 Za ovo vidi: Stefanescu, D.-O. i Miroiu, M. (ed) Gen si politici educatiuonale (Gendering Education in Romania) Bucaresti, 2001. Jedno poglavlje na engleskom sumira rezultate: str. 60-96. Također: Miroiu, M. Guidelines for Promoting Gender Equality in Higher Education in Central and Eastern Europe. Bucharest: UNESCO-CEPES, 2003.
5 Gen si politici educatiuonale, str 60.
6 Ibid., str 75.
7 Početkom 20. stoljeća Benedeto Croce je pisao da većina historiografskih tekstova postavljaju probleme vlastitog vremena prije nego epohe koju bi trebalo da proučavaju.
8 Max Weber (1959) je skicirao moguća ograničenja "istraživanja oslobođenog vrijednosti", vidjeti također Runciman (1978).
9 Izrazi "čitateljka koja pruža otpor", "rezistentno čitanje" pripadaju Judith Fetterleey (1978).
10 Mjesta sjećanja ("lieux de memoire"), prema Nora-u, su vještačka i namjerno isfabrikovana. Ona postoje da nam pomognu oživjeti prošlost i "blokirati rad zaborava". On govori o "topografskim" (arhivi, biblioteke, muzeji), "spomeničkim mjestima" (arhitektonski spomenici i groblja) i "simboličkim" mjestima sjećanja (kao komemoracije, hodočašća, obljetnice, amblemi) - svi su oni pretenciozno univerzalistički, odnosno muško-centrični. Vidjeti Nora (1989).
11 O publikacijama vezanim za historiju žena, roda i obitelji u Bugarskoj vidjeti Daskalova (2002), str. 364-374.
12 O "oblasti" ženske/rodne historije vidjeti Gisela Bock, 1989, str. 7-30, posebno str. 9.
13 Ida Blom ističe da se treba imati na umu da je -uprkos ideji o "rodnim paralelama" - državna legislativa i narodna tradicija podređena muškom autoritetu. Vidjeti Blom, 1991, str. 135-149, posebno str. 140.
14 U drugoj publikaciji, međutim, Raina Gavrilova tvrdi da su "javno" i "privatno" "uvezeni" termini koji "nailaze na otpor" lokalne "historijske realnosti". Vidjeti Gavrilova, 2001: str. 98-107.
15 Za ovaj termin Pierrea Bourdieua vidjeti Bourdieu (1977).
16 Za novije analize ove teme vidjeti Taylor Allen (1999).
17 U drugom udžbeniku koji se ovdje razmatra, žene se uopće ne pojavljuju u prethistorijskim pričama. Odsustvo i šutnja jeste ono što će se naći kao alternativa.
18 Za ovo vidjeti Opitz (1992).
19 Ovdje se referiram na podnaslov drugog toma A History of Women in the West, koji je uredila Christiane Klapisch-Zuber (1992)
20O simboličkoj moći jezika vidjeti Bourdieu, 1991.
21Vidjeti, na primjer, 'Image de la femme dans les manuels scolaires', i 'Frauenbuild in Schulbuechern'. Ovo su tekstovi iz kolekcije Historjskogl Arhiva of Instituta Europskog univerziteta u Firenci, Italija.
22Ove metafore skovala je Karen Offen (2000).
23 Možda bi bilo sugestivno spomenuti da se u nedavno objavljenom udžbeniku za 12. razred za bugarske srednje škole, pod naslovom "Svijet i ličnost", što bi trebalo da pruži osnovno znanje i društvu i njegovim građanima, ne pravi razlika između građana i građanki, nego se govori pretencioznim bezrodnim "univerzalnim" izrazima koji u stvari poštuju stare klišee po kojima je biti "žena" ili "muškarac" biološki predodređeno. Vidjeti Grekova i dr., 2002, str. 112, 113, i 130. Kad govori o hijerarhijama identiteta, u analognoj knjizi (Deyanova et al., 2002) čak se i ne spominje da u suvremenim društvima postoje rodne hijerarhije (vidjeti na str. 21-23)
 
Sadržaj >>