Spolne razlike, uloge, stereotipi

Psihološko feminističko naslijeđe iz 70-ih godina prošlog stoljeća daje nam razumijevanje većeg broja pojmova koji pokušavaju objasniti razlike između muškog i ženskog spola. Muški ili ženski spol je prije svega biološki određen. Temeljitije usporedbe različitih "bioloških" teorija koje objašnjavaju spolne razlike, daju prednost tzv. "hormonalnim teorijama" koje određenje muškog ili ženskog spola pripisuju prisustvu muških ili ženskih spolnih hormona, odnosno testosterona kod muškaraca i estrogena i progesterona kod žena.
Za razliku od biološkog spola, rod (gender) je socijalno odredjen. Psihološki profil muškaraca i žena formira se prvenstveno kao rezultat socijalnih uticaja, roditeljskih odgojnih postupaka i prihvatanja društveno propisanih spolnih uloga. Tako rana istraživanja "kulturalnih antropologa", vršena 30-ih godina prošlog stoljeća (Margaret Mead) pokazuju da kod tri plemena u Novoj Gvineji postoje različiti obrasci spolnih uloga socijalno određenih za muškarce i žene. Indikativno je i ilistrativno da u plemenu Arapesa i muškarci i žene imaju "brižnu, njegujuću ulogu; vode računa o potrebama i osjećanjima drugih", razvijaju kulturu u kojoj jedni drugima daju proizvode svoga rada. Drugo pak pleme Mundugumura njeguje "mušku" agresivnu kulturu i određuje "muške" uloge za pripadnike oba spola u svome društvu. Kod trećeg plemena, Cambula, spolne uloge su 'obrnute': žene love divlje životinje, nose kratku kosu, imaju društvenu moć, dominantne su i velikodušne. Muškarci čuvaju djecu, nose dugu kosu, oblače suknjice od trske, ukrašavaju se i provode vrijeme u društvenim prostorijama nastojeći biti izabrani od žena koje imaju društvenu moć. Surevnjivi su međusobno, jer se bore da iziđu iz potčinjenog položaja. Ova istraživanja su korištena da dokažu kako su naša pripadnost muškom ili ženskom rodu i pripisivanje "prikladnih" spolnih uloga socijalno, a ne biološki određeni. Nisu korištena, niti ih autorica ovog članka koristi da bi se zalagala za navedene "obrnute" spolne uloge.
Psihološki profil muškaraca i žena i prihvatanje "poželjnih", društveno propisanih spolnih uloga formira se kroz proces spolne tipizacije. Spolno tipiziranje je skup roditeljskih i društvenih odgojnih postupaka koji se smatraju prikladnim za jedan ili drugi spol. Tako majke mušku bebu drže u tjelesnom položaju "okrenutom prema vani" (okrenutu prema svijetu), a žensku bebu "okrenutu prema sebi" (u zaštićenom položaju). Dječaci se podstiču na aktivne motoričke igre i igre sa igračkama-oružjem, a djevojčice na igre pasivnih uloga -onih koje vode brigu o drugima. Djevojčicama se dozvoljava da ispoljavaju osjećanja bola i tuge, a zabranjuje ispoljavanje ljutnje, dok se dječacima dopušta ispoljavanje ljutnje i agresivnosti, ali im se zabranjuje ispoljavanje straha i tuge. Više prava i sloboda također se dodjeljje sinovima, nego kćerkama u roditeljskoj porodici, imaju i veće mogućnosti školovanja, kao što i češće naslijeđuju roditeljsku imovinu.
Plod psihološkog feminističkog naslijeđa iz 70-ih godina prošlog stoljeća je i"Psihologija spolnih razlika", istraživačko djelo Mccoby i Jacklyn koje sumira spolne razlike ustanovljene u preko četiri stotine različitih istraživanja. Neka od ovih proučavanja pokazuju da su muškarci i žene jednako agresivni, ali da su žene podložnije socijalnom pritisku i da se konformiraju zahtjevima okoline, te da ne ispoljavaju ljutnju i agresivnost. Registrirane su i u kliničkoj psihološkoj praksi potvrđene razlike u primarnim intelektualnim sposobnostima između muškaraca i žena. Tako su muškarci superiorni u razumijevanju mehaničkih odnosa, razumijevanju prostornih odnosa, matematičkim sposobnostima. Žene su superiorne u verbalnoj fluentnosti, pamćenju, brzini i tačnosti. Istraživanja opštih intelektualnih sposobnosti radjena u Hrvatskoj 80-ih godina prošlog stoljeća pokazuju da u dobi od četrnaest godina i dječaci i djevojčice imaju ujednačene opšte intelektualne sposobnosti. Nakon te dobi intelektualne sposobnosti kod žena se približavaju prosjeku jer se i njihova interesovanja svode na "prosjek", odnosno sve rjeđe se bave izazovima novih spoznaja i stvaralaštva koji podstiču razvoj intelektualnih sposobnosti, a sve češće svakodnevnim poslovima praktične brige o djeci i domaćinstvu. Tako posmatranja intelektualnih sposobnosti odraslih muškaraca i žena pokazuju da u distribuciji intelektualnih sposobnosti muškaraca ima više ekstremnih rezultata; odnosno iznadprosječnih i ispodprosječnih rezultata, dok u distribuciji intelektualnih sposobnosti žena postoji veći broj prosječnih rezultata. Ova usporedba intelektualnih sposobnosti muškaraca i žena govori o funkcionalnosti spolova: muškarci su superiorni za obavljanje jedne vrste poslova, dok su žene superiorne u drugim, ali nijedan spol nije intelektualno superiorniji od drugog.
Spolni stereotipi su skupine osobina ličnosti koje se smatraju poželjnim za jedan ili drugi spol. Slijedeće osobine ličnosti su od strane većine društava vidjene kao "maskuline" ili muževne osobine ličnosti: dominantan, aktivan, agresivan, usmjeren na cilj, stabilan u kriznim situacijama. Većina društava osobine kao što su osjećajna ,nježna, vodi računa o potrebama drugih, nestabilna u kriznim situacijama, pasivna, submisivna, smatra "femininim", odnosno ženstvenim. Istovremeno većina društava maskuline osobine više vrednuje, smatra ih socijalno poželjnijim. Interesantno je da mlade djevojke i žene srednje dobi, kada im se u toku edukacije da vježba da sa listi tipičnih "maskulinih" i "femininih" osobina izaberu osobine koje one lično imaju, biraju osobine kao što su: "aktivna, agresivna, usmjerena na cilj", a mladići u istoj vježbi biraju osobine kao što su: "osjećajan, vodi računa o potrebama drugih".

Psihološka androginost   

U istraživačku i kliničku praksu pojam psihološke androginosti uvodi Sandra Lipsich Bem, 1970. godine. Kao psihološki androgine osobe ona i veliki broj istraživača/ica nakon nje, određuju osobe koje imaju visok stupanj i maskulinih i femininih personalnih osobina. Daljnja klinička ispitivanja pokazala su da je psihološka androginost direktno povezana sa psihičkim zdravljem: androgine osobe imaju najniži stupanj neuroticizma i depresivnosti.
Kao maskuline osobe određene su osobe koje imaju visok stupanj maskulinih i nizak stupanj femininih osobina ličnosti. Feminine su one osobe koje imaju visok stupanj 'ženskih' osobina ličnosti, a nizak stupanj maskulinih, dok su nediferencirane osobe koje imaju nizak stupanj i jednih i drugih osobina. Kako se putem procesa socijalnog učenja djeca identificiraju sa roditeljskim modelom kojeg doživljavaju moćnijim, nediferencirani roditelj je prognostički loša kategorija po razvoj djeteta. Razvojno najpovoljniji je androgini roditelj, ali su maskulini otac i feminina majka još uvijek povoljniji razvojni modeli od nediferenciranih roditelja.

Feminizam i seksualizirano nasilje

Feminističke interpretacije Freudove teorije psihoseksualnog razvoja govore o tome da se u viktorijanskoj eri strogog puritanskog morala, u svojoj kliničkoj praksi, Freud susretao sa klijenticama preživjelim seksualno zlostavljanje u djetinjstvu. Nemogavši seksualizirano nasilje pripisati muškarcima počiniteljima, patrijarhalnoj strukturi društva i jakom disbalansu moći, koju su u tom društvu posjedovali muškarci i žene Freud formulira teoriju psihoseksualnog razvoja u kojoj govori o incestuoznim tendencijama i preživjele seksualno nasilje dijagnosticira kao "histerične".
Direktni doprinos feminizma 70-ih godina prošlog stoljeća jeste snažni i otvoreni tretman nasilja nad ženama, a posebno seksualiziranog nasilja, što je rezultiralo otvaranjem skloništa i sigurnih kuća za žene preživjele nasilje. Posljednjih dvadeset godina vodila se borba u kliničkim psihološko-psihijatrijskim krugovima da se seksualno zlostavljanje u djetinjstvu uvrsti kao jedan od dijagnostičkih kriterija u određenju dijagnoze post-traumatskog stresnog poremećaja. Ono je danas uvršteno kao kriterij u službenoj klasifikaciji DSM-IV-Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje.
Feministička psihološka literatura iz 80-ih godina prošlog stoljeća kao što je priručnik za samopomoć preživjelim incest američkih autorica Laure Davis i Elen Bass: "Hrabrost za liječenje", pružila je osnov da se u Centru za terapiju žena "Medica Zenica" uspostavi psihoterapijski proces u radu sa ženama i djevojkama preživjelim ratna silovanja u BiH. Bazične postavke ovog pristupa, koji se zasniva na vjerovanju da je oporavak moguć i da proces oporavka ima svoje prepoznatljive faze kroz koje prolaze sve preživjele, korištene su u određenju humanističke, feminističke i profesionalne etike i tretmana žena i djevojaka preživjelih ratna silovanja. Upečatljive faze u terapijskom procesu oporavka su: "prekinuti šutnju", potom etapa "konfuzije ako se sama kreneš obračunavati sa svojim sjećanjima", faza "razumijevanje da to nije bila tvoja krivica", faza "usmjeriti ljutnju na počinitelja", "povezati se sa vlastitom ranjivošću", "povezati se sa vlastitom duhovnošću", i naposlijetku "završiti posao i krenuti dalje".