Što se tiče prirode đavola, postoji jedan Einsteinov aforizam, koji i nije samo aforizam, već u stvari definicija osnova naučnog metoda. "Gospod Bog je prepreden, ali nije zao." Ovdje se riječi "gospod Bog" odnose na one prirodne sile koje smo pripisali njegovom poniznom sluzi đavolu, a Einstein hoće da kaže da ove sile ne blefiraju. Možda ovaj đavo po svom značenju nije daleko od Mefistofela. Kada je Faust zapitao Mefistofela šta on predstavlja, Mefistofel je odgovorio: "Dio one sile koja uvijek traži zlo i uvijek čini dobro". Drugim riječima, đavo nije neograničen u svojoj sposobnosti da obmanjuje, a naučnik koji traži pozitivnu silu riješenu da nas zbuni u svemiru što ga istražuje uzalud gubi vrijeme. Priroda se opire dešifrovanju, ali ne ispoljava inventivnost u nalaženju novih i neodgonetljivih metoda kojima bi ometala naše komunikacije sa svijetom.
Norbert Wiener, Kibernetika i društvo, ljudska upotreba ljudskih bića

I jeste i nije prisutna satanska geometrija, asimetrična i ornamentalna, babilonska kula od razloga za i protiv dala bi se sazidati, pri dekodiranju prirode, pa i ljudske u okviru nje kao tobože najsavršenije i najkompleksnije. Presudnost čulne percepcije, u kojoj dominira vizuelno-auditivni komplot spoznavanja svijeta, koja svodi sve na jedan te isti provizorni, formalni, površni princip valorizacije po osnovu korisnosti i upotrebljivosti. To svetačko načelo utilitarizma tako je radikalno izvedeno da po svojoj nepovredivoj odioznosti ka značenju i smislu, životvornoj svesvrhovitosti, koji nipošto ne bi smjeli bivati usmrćeni, dakle reduciranje na apstrakciju i uzmak od figurativnog razumijevanja suštine, srodno je po ekstremnom zahvatu onome što su proveli kubisti iz sasvim drugih pobuda naravno. Ta nemogućnost da se decidirano odredi pozicija i svrha znanosti kao i njoj primjerene čarobno turobne tehnologije, svjedoči samo još jedanput o plimnom valu poperi cani-skog relativizma koji nas je poklopio i prekrio. Bolje reći, u koji smo porinuti, konkretna besadržajnost u koju smo potopljeni. Doduše, nas u užem smislu kao kapljice čovječanstva taj udes zadesio je na surovo jeftinom nivou, mesnato antihumanom i sočno anticivilizacijskom, za razliku od razine istog tog rašomonizma pri otkrivanju svijeta onamo prijeko kamo težimo, čemu zavidimo, kuda se upinjemo dospjeti i biti prihvaćeni bez podozrenja ili sažaljenja. No taj nazovi kvalitet življenja, do kog se tek valja uzverati, jednako je katastrofalan kao i ovaj naš, samo po mizanscenu obilja i oskudice materijalnog se razlikuju. Poročno krepavanje je izdisanje što god mu drago klizilo niz grlo, kolalo krvlju i mljelo psihu.

Iskustvom sjesenjenih mogućnosti i u njima prepoznato buđenje usnule sugestivnosti zašuškanog proljeća kontrasta izraza, tako duboko doživljenog kao kad slika vatre može i opeći i zagrijati za održavanje jenjavajućeg ognjišta dvosmislenosti. Ponešto o tome je neuvijeno otprangijao kao stihovni epitaf  Štulićev rođak alter ega, i po materinoj i po ćaćinoj liniji, nadvirivši se nad bunar apatičnog morala, utvrdivši izbunarenom mentalitetnom specificom diferentiom dvojaku kvarnost standarda kako, ne čini se samo, da ljudi "jedu govna i siti sanjare", već refrenski preporučuju menu "nikom nije ljepše neg je nam, samo da je tako svaki dan". Ko god da oko kuće kaka znatno uvećava šanse da kad tad i ugazi u palisadne kamarice. Sve pod izgovorom lova i muže rajskih zmija posred satisfakcije za potrebe spravljanja seruma protiv ujeda otrovne svakodnevnice. Ili oba/na/lavljeni brigom sociopatskih konkrecija, sapleteni zarezima konfekcijske sintakse životarenja tapkaju tabajući, strmoglavljuju se u preostalu relikviju, jedinu, apstrakciju od tačke, povjeravaju tome bezličnom mrcvarenju. Uspjesi prebrođenog ostavljaju pepeljast okus, dok preziru filozofirajuću neopipljivost i to iz edenskog epicentra posesivne svijesti, prakticirajući Sartrovu literarnu metaforičnu devizu "Pakao to su drugi", sa svim njenim pratećim konzekvencijama. Sve same egzistencije podrezane gravitacijom sopstvene drečave i sladunjave beživotnosti, tako palijativno halucinira varljivo autoizolirana citadela gorčine, što dekadentnom frustracijom jetko potkresuje sravnavajući uokolo.

Emajlirani egoizam, žetva i berba sebičnosti, pritajen u torturi, Marcuseovoj represivnoj toleranciji, koja se podnosi zarad zdravog života i nelimitiranih užitaka, pomjera granice tijela uz prateći duševni adekvatni kretenizam, infantilnost i tupavost do nevjerovatnih godina pomoću pomagala koja gnječe duhovnost nezapamaćeno otvoreno, drsko, najavljujući se kao dobra vijest o šteti, daleko više, nego što to čine neobrazovanost i siromaštvo, izmanipulisanost i nesloboda. Farmaceutska hiperprodukcija, lijek je tu, nedostaje još bolest, plastična hirurgija, zatezanje solventnih leševa, poput struna pred pucanje, medijska lobotomija, prženje mozga iluzijom, injektiranje i egzorcizmi istih frustracija i kompleksa, psihoza i neurastenija, dok ono autentično realno neosjetno curi kroz prste, tek su nekolicina iz sijaset nasumično izabranih segmenata u kojima podivljala tehnologija nalazi pun izraz. Mondensko-komercijalna produkcija i mediokritetska konzumacija i  poražavajuće unižena recepcija podjednako su osujećene procesom iskorjenjivanja ljudski kreativnog, kako na lokalnom, tako i na globalnom planu. Jedino se ne mijenja i ne daj bože da se pobrka identitet onoga ko driješi kesu, a ko puni džepove. Liferovanje i distribucija ništavnog dekorisanja života uznapredovala je tako rapidno da joj jedva, mlako, smogne uzvratiti jezička kontradikcija formulisanja tog stanja, onda kad ustvrdi da je slijepa ulica dosuđena modernom, alergično-bezbrižnom, shizofrenom,  podložnom šetaču, pa kamo god se on zaputio i u šta god da se upustio čulno prepješačiti, jer se sadržaj nuđenog i gutanog, traženog i nađenog, prazno poklapaju. Sužava se radijus po kom bi se ljudska sloboda kretala nesmetano i nepogubno po sebe i po druge uprkos, zapravo na neočekivan način proizilazeći iz nje, sve većoj planetarnoj umreženosti raznorodnih komunikacija. Prijatna toplota smrada mekoći mraka, trasiranoj zlo/upotrebom svjetlosnih signala elektronskog saobraćaja, uspijeva jedino darovati prosvjećenje svojevrsne individualne bespomoćnosti kroz prožetost osjećajem beznačajnosti.

A ta fatalna superiornost raspolaganja friziranom informacijom i ideologiziranom porukom, ne propitujući, i nemajući kad to više obaviti, o njenoj etičko-humanoj i socijalno-psihološkoj vrijednosti, u eri suprasimplificiranog involviranja u hiperrealno bitisanje, simulakrum, najzad je zgotovila ljudski automat, služenje i vladanje tehnikom, čovjeka je sunovratilo u euforični tehnificirani produžetak i sažetak, aplikaciju, sad već uveliko zastarjelog pojma aparata. Ukoliko se ne želi biti isključen, pojedinačna volja mora biti sastavni dio nekog prekidača kojim se ukopčava. Subjektivna svijest biva zaplijenjena podmetnutim interesima, potrebama, željama i njihovim zadovoljenjima. Vulgarna, prešućivana, obogotvorena, potiskivana, simptomatična, i šta sve ne, analogija i konvergencija mašina i ljudi kao moderna i postmoderna činjenica, kontingentna, preučestala, dezavuirana i unapređivana korporacijskim revolucijama, potpuno je postala kao tema deplasirana. Koliko je groteskno poricati je, čini se još grotesknije dokazivati ju. Tako lakrdijaška spekulativno-kontemplativna naoružanost čovjeka ekstremno neegzaktno režira predstave o vlastitoj, smrtno ozbiljnoj, zlokobnoj dis-poziciji, gradeći se unaprijed kako to ipak nije njen fah. Čeka se scijentistički odgovor, iako nauka i konvencija više ne govore odavno istim jezikom, niti natucaju, niti zamuckuju nešto u cilju međusobnog sporazumijevanja, niti delegiraju niti dezertiraju, pogotovo ne obrazuju i nikog ne opunomoćuju za kvalifikovane prevodioce. Halapljivost je svelijek, odgovor na shopping-viroze, njome k'o rukom odnešene. Regenerativne ponuda i potražnja jako dobro znaju da nada na španjolskom znači ništa. A  tehnologije demokratskog koje imaju svoje prljave varijacije predviđene za import barbarski su još natkriljene Nietzschevom netaknuto važećom anamnezom iz Volje za moć: "Nagon osvete je toliko obuzeo čovječanstvo tokom vjekova da svaka metafizika, psihologija, istorija, a naročito moral, nose njegov pečat. Čim je počeo da misli čovjek je u stvari unio bacil osvete."

Polisemantičke slike jedine su kadre predstaviti šarolikost, slojevitost, nepostojanost, škakljivost, (ne)zavidnost pesimizma i optimizma koji slijede ili povjerenje ili prezir osvojenih naučnih prostora, novostvorenih tehničkih dostignuća i mogućnosti, kao i novostečenih problema usljed njihove zlo/upotrebe. Paradigmatične su oblasti nuklearne fizike sa kobnošću fisije, genetika sa modifikacijom ustrojstva prirode i elektronska komunikaciona manipulacija, odnosno ono što su primijenjenim modalitetima učinili mecene i zakupci scijentističkog uma odijelivši ga potpuno od anonimnog, konformiranog i paraliziranog čovječuljka, zaboravljenog i neuhranjenog iza rešetaka poodavno abdiciranog common sencea. Vrhunsko nedostupno poigravanje s đavolskim i lažno božanskim, korelativni su sa prijemom i probavom, vjerom, sujevjerjem i nevjericom što se prelamaju kroz uprošćene forme kod širokih slojeva građanstva stanjenog u ogromno ogledalo, naprslog u puzzle takozvanog javnog mnijenja.

Teorijom zavjere igra se "čovječe, ne ljuti se": nepogrešivo utvrđivanje identiteta metodologijom uzorka DNA raspaljuje virtualne ili stvarne špijunske, CIA-ine recimo, imaginacije enigmata, "čitača", čitavih vultures' odjeljenja iz "tri kondorova dana", skroz neprospavana, da nabasaju na đavolski osmišljenu insinuaciju. Pošto markiraju dva oprečna, nepoželjna elementa - ekstrema, po, pa već oprobanom ili ne, bilo kom osnovu fabrikacije unutarnjih neprijatelja i primjerena mu grabuljanja njih, za šta se ukaže ili pričini naručilac - financijer, nevidljiv vrstan režiser kom je uzmanjkalo zapleta, trilerskog fiksa, te krizira za dozom. E, pa gospoda G-men u crnom, sivom, drap, krem, oker ruhu, valja da od pomenutog nepoćudnog dueta samo jednog smaknu. Drugi će već dolijati. Žrijeb novčićem ispaljenim uvis i dočekanim na dlan, prevrnutim, nek' otkloni dilemu kojega baksuza. Dobrodošle su sve stare tehnike. A drugog, p. e. uprate kad posjećuje bricu i zdipe mu jednu jedinu dlaku i odnesu onome, jer to se ni u kom slučaju ne smije desiti, to da što god bude pedantno nedotjerano, ko mari za apsurd i nelogičnosti, znači, potom odnesu onome 'ohlađenom' što mu fali 'utorbarena' glava toj vlasi, ravno na poprište. Ostatak je na rutinskoj montaži egzekutora pravednosti. Toj lakrdiji slijepljenosti ognojenih slučajnosti u policijski fatum krasni futur ironično je prorekao Terry Gilliam u Brazilu. Kakvu tek potenciju zakuhanosti kriju kapljice krvi ili sperme, ne samo kao corpus delicti još neriješenih i pogotovo još nedogođenih misterija? A šta li tek onda obećavaju civilizacije, carstva i kulture virusa? Uz eugeniku poprilično se uzjebala arija "Po lojtrici gor, po lojtrici dol" kao već realizovana licencirana opcija po spiralno uvrnutim prečkama DNA. Pravi dramatični badminton, hazardno islovkan ATCG-om.  Košmarno sutrašnje okajavanje grijeha specijalističkog tehnologijskog (ne)znanja odjezdilo sasvim u prekjučerašnje, zabajatile obazrivosti spram moći, koja pretenciozno, zahvaljujući dominantnim plitkostima u nama zasmijava, razmazujući i maškareći, amortizirajući nevjerovatnim Ripleyevim retoričkim filom pobunjenog ventrikula. On žučno suflira kako izići na kraj sa unconvinient truth-na kukavan, neslan, autoregulativni, katarzični impuls, i to uobraziljom traljavog plagiranja klevećući Chaplinov čuveni insert iz Velikog diktatora, Hynkela, dok se stražnjicom 'pimplajući' poigrava sa balon-planeticom.

Kad su bushmani izbezumljeni od žeđi, a sasvim iscrpili sve načine pronalaženja vode, obrate se majmunskom nepogrešivom instinktu. Pa iako je posezanje za tuđom naivnošću simpatično, nije lišeno lukavosti koja vlada među odnosima izabrane vrste spram svih drugih. Naime, domoroci u kakvu šupljinu, prethodno odabran procjep, odlože kakvu dragocjenost, koju obično sačinjava šačica kamenčića, pazeći da to teče pod netremičnim znatiželjnim pogledom majmuna. Zatim strpljivo nedugo čekaju da proradi raspaljena prirodna radoznalost čovjekovog "pretka". Kad se to odigra, majmun uvuče maljavu ruku u otvor, dograbi plijen, netežak mozgić ga izda, preushićen u tom pobjedničkom času, pa ne umije izvući stisnutu šaku kroz uzan prostor, odnosno ne pušta blago, pošto ga se jedanput dokopao. Zaludu se batrga zarobljen od zijeva pukotine i postaje plijen lovca. S uvrebanim nesretnikom dalje je sve rutina. Priušti mu se prilika prežderavanja solju i onda ga se s namaknutom uzicom pusti da vodi do izvora, tajnih i skrivenih rezervi vode. Zaista, na izvjestan način ta zabarikadiranost čovjeka u plemensku dovitljivost i srozanost, skljokanost na animalni oslonac da se dočepa i domogne putokaza, izlaza i spasa, vlada također u hijerarhijskim odnosima između onih gdje je moć skoncentrisana u žalosno malo glava i njihovih klijenata, za čije opšte dobro bivaju pušteni u pogon mamci koji navodno i djeluju, svakako na kultiviranijim i perfidnijim ravnima. Nužda uspijeva da kristalno očuvani kauzalitet u divljini i okruženju primitivnog natjera na bezazlenu improvizaciju, gdje se sudare, odnosno susreću lukavost homo sapiensa i prirodna zagonetna raspoloživost. Međutim, kome koja uloga pripada kad se do neslućenog stepena pervertirana, hipertrofirana priroda artificijelnom intervencijom, nerijetko s kobnim ishodima, goropadno pobuni, pa nagoni na zeitnot poteze gašenja vatre benzinom, gotovo je nemoguće ustanoviti. Majmunsko-plemenski suvereni dijalog, rođačka simbioza, kad je garnirana lakomošću i podlošću prelazi u sparnigpartnership. Alternacije: prva kao zlatna žila, druga kao zlatna groznica nezajžljivosti. Pećinske, potpuno istiskuju i eliminišu nadmoćnost svijesti kao univerzalnog ključa koji garantuje happy end, iako se svim silama zadržava formalna podjela loše odigranih rola te tehnološke sekvencionirane avanture, odnosno tragikomedije s melodramatskim nanosima.

Druga inscenacija mizerabilija uvezala je dvije inače odvojene stvari, ali čija je suština takva da nisu nimalo nespojive. Inkvizicija je u vrijeme podizanja lomača i pogroma na vještice i heretike, slobodoumnike, prokazane, ovako ili onako, ekstraktirane iz zajednice, običavala, kako je to primijetio Horkheimer, tvrditi pazar  po netom okončanom đavoljem pikniku spaljivanja, te za sebe reći kako obavlja bogougodne poslove vatrom, cinično se ograđujući da tako zapravo ne prolijeva ni jednu kap krvi. Nije isključeno da je gnusni komentar popratio i smrt Giordana Bruna. Adorno u svojim refleksijama iz oštećenog života, Minimi morali-i bilježi: "Kad je staro babče došlepala drva do lomače, reče Hus: 'Sancta simplicitas'. Kako, međutim, stoji s razlogom njegove žrtve, večere u oba obličja? Svaka refleksija izgleda naivna pred višom, i ništa nije prostodušno jer sve postaje prostodušno na neutješnoj putanji prelaska u zaborav." Dakle, još uvijek žestoko i beskompromisno se ispoljava doktrinarni cinizam, dozirani i propisani, preporučljiv kao prijeki lijek, kao i onaj spontani, bez obzira što se zaogrnuo suptilnošću. Podjednakom, pa skoro, učestalošću padaju žrtve za istinu baš kao što se i zauzima stav 'hulje iz rulje', što svoju nezasitu zluradost šopa, poput pomenute starice s cjepanicom kao njenim ličnim skromnim prilogom plamenu lomače, ne bi li nemiri i nespokojstva, što ih sloboda uma zna katkad razbuktati u majušnim glavicama, otišli nepovratno u dim.

Treća plastična dočaranost posjeduje nešto od sablasne okrutnosti i sirovosti, jeze koja vija ovim prostorima. Crna anegdota, usmena, jer koliko mi je poznato nigdje nije zabilježena do sad, odnosi se, pa bila stvarna ili na zbiljskom detalju izmišljena, na dramatičan insert koji proživljava drvosječa u šumi pri svakodnevnom, banalnom, žuljevitom i krvavom zarađivanju kruha nasušnog. Elem, u istom času kad se prolomi upozorenje odozgo da su se gomile povaljanih stabala otisnule niz strminu dolje, on se nesretno nađe ukliještene noge pod jednim deblom, bez mogućnosti da se ikako domogne, iskobelja do obližnjeg, na svega nekoliko koraka, sigurnog zaklona. Suočen s tutnjavom smrti, koja će se, u sekundama mjereno, primaći čistini na kojoj je zaglavljen gorostasnim balvanom i pomesti i njega s lica zemlje, učas se pretvara u mesara i sjekirom s nekoliko čestitih, muških zamaha 'odcijepa' nogu ispod koljena i otpuza, odskakuće jednonogo u krikovima i okrvavljen do skloništa. U dobar čas! Prisebnost koja se samo na tren povratila, valjda da bi se s više tačke sunovratila, uspjela je samo da registruje da se lavina od trupaca neočekivano zaustavila nekoliko metara od mjesta pretpostavljene, sad se ispostavilo, sasvim krivo prognozirane pogibije, da bi potom svijest potpuno pomračila. Koliko je traumatična situacija odista frekventna u svakodnevnom životu kad se valja licem u lice sresti s emocionalnim i duhovnim amputacijama, svojevoljnim, koje mora čovjek pretrpjeti, poduzeti ili na njih ozbiljno računati, ili nervnim rastrojstvom 'iži/li/canim', a da mu je ta hrabrost zaludna. Baš kao što je i rizik kukavičluka neizvodiv i preluksuzno nedostižan zbog, recimo opet, slabih živaca, karakterne neodlučnosti, oklijevanja ili prosto nepodnošenja bola. Sasvim je druga stvar da li povaljanu šumu razloga neko bahato otplavljuje prema dolje bez alarmirajuće opomene ili su se ti tupi balvani što potmulo ječe odozgor sami od sebe uzvrpoljili i uznemirili, pa nadali i zadali u kotrljanje i klizanje ne ostavljajući skoro ništa vremena za razmišljanje, ili tek toliko za potresni čin pomirenja sa sudbinom ili za bijeg, i iz njega isklijao eskapizam kupljen hipohondrijom i kontinuirano kupovan žrtvom i odricanjem.

Ti bijegovi su demokratski, podrazumijeva se, zar ne! Čiji obzori se šire nepregledno do prve bodljikave žice, kako ironično primijećuje Orwell. Što tek kad se glasnice preobrate u koloture gorostasnih vokabulara teoretičara koji bi da opasaju i pokoličaju oba svemira, makro i mikro. Kad izniknu na znanstveno utemeljnoj, autoritativnoj bazi uzgoja tkiva i organa iz embrionalnih ćelija. Niču rasadnici, lanci ekskluzivnih robnih kuća, butici s klasiranim penisima, ušima, nosevima, prstima svih veličina i formi. To je početak svršetka obeščašćenosti, bankrota zaokruženog surogatnim hendikepom. Smrtno ozbiljni korisni dijelovi za iste takve članove uredne zajednice, a pojedini dostupni kalemi su redom: stršljivci gdje je uspjeh zagarantovan, avan-tučak, hermafrodit klatno, afro-kabl, sandokan, izdržljiviji modeli podnose dvostruku težinu vlasnika, before opušci - antene after, najpopularnija je bambus-verzija, absolut motka pod pjevljivim sloganom "joj me, pritke, Dimitrije, sine Mitke"; raspoložive uši u spektru od ušiljenih, školjkastih, japanki, kaloša do vjetrobrana punomasne naćuljenosti; zabadani ili ne nosevi, svinuti, podrezani, babure, dvokrilci,  boxer-dvosjedi dupke puni, Cirano-surle za oblake parat', Carl Malden, prćaste, sprčkane, pljoske-račve, "Gogoljenko" po-nos, etc.; pijanistički nastavci, vretenasti, aristokratski, ispruženi srednjaci, snobovski nožni i ručni, ukroćeni palci beznoktci, domali od palube, lopovski - nezapamćen interes kod stolara  primijećen. Kako god da bilo, u sva tri slučaja, načulo se, nadomjestak nabada pun pogodak kod klijenta jamčeći njegovoj 'sretnoj' partner/u/ici takvu nečuvenu slast da bi bila/bio kad/a/ra ošamućen/a, obeznanjen/a progristi čelična vlakna odijela koje štiti ronioce od ajkulina ujeda.

I bez ovih dijablerijskih čvorova zgusnutih značenja i sabijenog smisla, sizifovski napor zahtijeva, ali i sizifovski finalizira kao radnju, otresanje od razočaranosti u neupitan civilizacijski progres i njegovo prenadobudno, opsjenarsko obećavajuće, kvazisvrhovito kretanje. Upravo kao da je svijet potrgan, pocijepan na tabor duševnih uškopljenika i glomaznu galeriju likova, modeliranih po tipskim uzorima, doduše nevidljivim i neuhvatljivim, nekadašnjih nakaradnih ovaploćenja Borgia i Torkvemada, ili modernijih varijacija Berija i McCarthyja. Ili Wienerovih parametara i paradigmi manihejskog i augustinovskog poimanja i inkarniranja đavola, svih onih ingenioznih socio-psihopata. Nemilosrdna profitabilnost kao neprikosnoven sveti princip vlada kod monopola nad primijenjenom naukom, a kako je um onaj koji je taj potencijal neljudskosti doveo do eksplozije i nezaustavljive ekspanzije, nek' mu je i planetarno tijesno, nerazgovijetan i nerazumljiv, neproziran i nerazlučiv, on kao i skolastička teologija traži iracionalni odziv, uporište u nepronicljivosti i samo nerazumno, onog dobro znanog credo quia absurdum.

Pametne bombe traže pametne konstruktore i ne baš tako i toliko pametne pritiskivače dugmadi, operatere, Claude Eatherley je najproslavljeniji pokajnički egzemplar, a najbestidniji Paul Tibbets, dok žrtve ničim nisu samjerljive. Stavljanju u pogon teledirigovanih projektila prethodi teledirigovanost ljudima. Ni simultanost nije isključena, previđena, zaboravljena, smetnuta. Nacizam je otkrio i monstruozno primijenio neslućeni i žuđeni potencijal i kapacitet tehnike i tehnologije kao posredujuće bezosjećajnosti i zanavijek odijelio ubicu i ubijenog, zlikovca i nevinog, ludaka i bespomoćnog, dželata i žrtvu, bolesnika i zdravog, cijeli jedan nesagledivi niz neobičnih, monstruozno sparenih polova, a taj žig dublje je utisnut eunusima i namještenicima bareljefno institucionalizirane moći no sam Kainov znak božije providnosti za njegove bratoubilačke zasluge i predano iskazanje. Još bi ta drevna neposrednost sagrješenja mogla izazvati nostalgiju pri osavremenjenom kriptogramnom odvijanju zla bez zločinca. Werfelov sarkastični acusse o krivici ubijenog zašao je u muk anonimnog pred mesmerizmom destruktivnog. Da to ipak ne bude tako, lišeno manufakturnog šarma, egzotični mali narodi se pobrinu i s vremena na vrijeme obznane i obavijeste svijet da još uvijek gaje vitešku djedovsku krvoločnost, baš kao i oni koje je civilizacija zaobišla u svemu osim u dovoljnoj, čak preobilnoj opskrbi oružjem. Pogotovo su horor-scenaristički ispisi budućnosti na osnovu biohemijskih vršljanja, istraživačkih i eksperimentatorskih, oslonjenih na ono što je iznjedreno tom nadnesenošću nad organskim i neo-naci dramaturgiju. Naizgled nekontrolirano 'izdžikljalom', varijantom i modalitetom modificiranja i poigravanja s ionako "suvišnim" ljudskim materijalom, sinopsisi i sižei, dakle, simptomatični kao determinante odnosa velikih i malih, svemoćnih i provocirajuće namnoženih inferiornih, kontunuirano plijene i plijeve. Teško da će magnetna rezonanca dokučiti odakle kreću neustavljivo tolike "barbarske invazije". Svaki redneck koji drži do sebe pomno osluškuje. Krase ga uzburkana krv i uho prislonjeno o tlo. Uvijek na gotovs da se pridruži.

Mada se nigdje ne mogu u stvarnosti naći čisti, idealni i nepomućeni oblici optimističnog i pesimističkog prosuđivanja scijentističko-pozitivističkih ishodišnih dobrobiti u smislu principijelnog zauzimanja stava, već su u svakoj pojedinačnoj svijesti crno-bijelom taktikom ornamentalno utkani. Može se reći da je ipak znatno rasprostranjenija, nesuvislo euforična konvencionalnost prema uživanju u plodovima progresa, nego što je to stoicizam trpljenja. Po spremnosti za skretanjem u neprirodno i po zablesavljenosti tehničkim preimućstvima optimistična gledišta bliska su nastojanju, kad se već dominantno jave u glavi, kad onog k'o od majke rođenog i isto tako razuma lišenog, koji bi se odvažnim skokom bacio u jata pirana, dokazujući lojalnost progresu, riješen da ih dresira i da halapljive ugrize, što nepovratno odnose duševno-tjelesno tkivo, obrlati u poljupce. Pri tom stravične pažnje dostojnom poduhvatu, navrhunjenom grožnjom, svoju nagost, egzibicionistički gest, optimista tretira kao prednost iskrenosti, znak spontanosti, prijateljskog povjerenja koje potura sam sebi pod nos kao preporuku otvorenosti za novotarije, bez ustezanja i okolišenja, bez plitkog ježurenja i iste dubine podsmijeha. Zato jer su ove silnice trnaca što plaze niz i srse uz kičmu, imanentne sentimentalnoj marioneti. U isto vrijeme, pesimistični talozi, naplavine i primjese negativnog iskustva, obmanutosti, koriste ovu zaokupljenost, izjedajuću i opsjedajuću, a koju priređuje besplatno ograničenost razuma, da bezbjednim gazom posred struja i matica grabežljivih nakaza dospiju na drugu stranu. Kad to pođe za rukom, slutnjom i pipajućom misaonošću kasno se uvidi da se najzad stiglo tamo, odakle se htjelo kriomice oprezom, zazorom, revoltom, rezervom i sumnjom neuvjerljivo glumljenima, zapravo otići i umaći. To kružno čegrtanje, circulus vitiosus, mljevenje na prazno, u žrvnju bezizlaznosti, beznadežnost, ratiom neotklonjiva, ustalila se vremenom, snagom praznovjerja u snošljivu, lagodnu kob, čija je supstitucija nezamisliva, pa se to pseudo-osjećanje mistično uzdiže na razinu nekakve karme modernog trenda i stila življenja. A kako je jaje nesumnjivo starije od koke nosilje, ukoliko ga ima ko snijeti, a obično ima, ovo do zla boga naleglo zamorno i nekorisno, aforistično protiv svoje volje, smjenjivanje hladno-vruće u mentalnom sklopu jedinke - objekta napretka, stalno će se iznova uspostavljati i kompenzirati. Ponajčešće paralelno u istom individuumu.

Čak niti opasno laički i ludistički tendenciozna kritičnost ne može optužiti ili prišiti Tesli odgovornost za električnu stolicu. Ni pak elektro-šokove po bolnicama i kaznionicama u prakticiranju somnabulnih metoda dekriminalizacije i resocijalizacije tih nsretnih štićenika, ali se mora i može spriječiti i kazniti bilo što nalik mccarthyjevskoj preventivi i kaznenim ekspedicijama, lova na vještice, morbidnog paranoidnog izmišljanja i otkrivanja parazita, "gamadi" komunističke opasnosti, moždanih sablasti senatorskog egzorcista iz Wisconsina. Kao što je ljude nedopustivo podvrgavati torturi i vrbovati terorizmom, također bi bilo neophodno poštedjeti prirodnu raskošnu ponudu za konto toga dvoga. Primjera radi, delfini beluge i psi, kitovi i foke, decenijama su već polaznici i pitomci patološkog drila da se osposobe kao kuriri paklenih trotil-poruka interpersonalnog, internacionalnog ophođenja na uvijek inventivno osvježenim i rehabilitovanim neprijateljstvima i obogaćenim neizmirljivostima suprotstavljenih ideoloških, vjerskih, rasnih, etničkih militantnih sistema. Brigada marokanskih majmuna-deminera samo su posljednja militaristička varijacija mahnite represije, odnosno in flagranti zatečene njene ingenioznosti.

Niti antiracionalizmu i njegovim pobornicima, koji su pravi ovisnici o epi-fenomenologiji đavolskog u čovjeku, ne pada na pamet da Bohra, Plancka ili Einsteina označe kao sofisticirane personifikacije sotonskog prisustva. Međutim, dvosmislenost već postoji i van fanatičnih iracionalnih krugova u slučaju Openheimera i njegove igračke, čemu se ima zahvaliti iskustvo, neprevodivo u riječ i misao, Hirošime i Nagasakija, dok je slučaj Hermana Kahna, matematičara i vojnog fizičara, kalkulatora s hipotetičnim atomskim ratom i to nakon pomenutih sramnih epizoda povijesti, potpuno neupitan. Taj "decent citizen" baratao je milionima žrtava u fingiranoj ratnoj nuklearnoj igri kao da operiše formulama vjerovatnoće u kakvoj razbibrizi na sreću, njuškajući i 'snifajući' neku štakorsku kladioničarsku rupicu- dobitnu kombinaciju.

Međutim, danas su možda Kahn, Morgenstern, Schelling kao i posljednji ozbiljni kandidati za inkarnirane Lucifere, koje je fantastično demaskirao Encensberger u svom eseju Razmišljanja pred staklenom kabinom, nedopustivo mračnim opominjući, ali ne opsoletno prognozerski, nabildano vulgarnim profetizmom, kako bi u turobnoj budućnosti po takvim podzemnim kreacijama, upražnjeno mjesto jednog Eichmana takvo i ostalo. Naime, izostali bi krivci, sudnica i živi svjedoci koji bi uopšte mogli više demonstrirati farsično tromu kompenzaciju pravosuđa nad zločinom. Jalov je to nauk, zauvijek očito razvrgnutih zaruka pravde i prava, izveden pred jeruzalemskim akvarijem s nacističkim monstrumom, ispražnjenim i doslovno od smisla, počev od decembra '62. prošlog vijeka po vješanju obersturmführera, po otaljanom pogubljenju, a zašto je vrsni esejista strahovao, za šta je uostalom i pledirao alarmirajućom zebnjom. Upravo kao i Hannah Arendt svojim lucidnim zapisima o 'banalnosti zla', a o čemu kao neiskorjenjivom svjedoče iterativni steriliteti jurisprudencije, jer to što se još uvijek s istom "strašću" bacamo u pljunutu takvu zamišljenost u holandskoj metropoli pred blindiranom providnošću dejavu užasa, ruandskom i balkanskom, a za koji se ispostavlja kako je i te kako prepodatan antidatiranju, prolongiranju, novom nepredvidljivom blind date zakazivanju sve do stadija opitomljavanja na njega kao neuklonjivog, nesalomivog, usudnog. Znači, savremena, karakteristična depersonalizacija čini zastarjelom jučerašnju malformativnu genijalnost u krivim rukama, kakvu smo ranije poznavali, i koja ujedno likvidira bijes, pravdoljubivost ili vapaj adresiran na konkretnu ličnost. Današnja instrumentalizirana i specijalizmom spazmična, atomizirana ingenioznost naučno-istraživačkih instituta, poluetatističkih-polumilitarističkih institucija, u nevidljivim pomjeranjima, ali i te kako eksplicitnim u otkrićima, pronalascima i projektima, protežira takvo pasionirano napredovanje o čijim posljedicama i preispitivanjima,  ekspertize i litanije analitičnosti uvijek slijede sa smrtonosnim zakašnjenjima.

Koncesije nad takvim stanjem duha pripadaju političko-vojnim kamarilama, što nabacuju sedlo nauci i znanju, i čine nesvjesne lakeje od njih. U koncentričnim krugovima, atrhitektonski monumentalne moći, sjede ex-glavešine-spermatozoidi, koji su pri sopstvenom začeću nadmudrili stotine hiljada svojih konkurenata, pojavili se i nikli kao najzlosretnija od svih mogućnosti, najavivši i ubuduće promućurno trijumf i prkoseći genetičkim čarobnjacima dvostruko. Ti Mengeleovi kadeti, gotovo po Murphyevom zakonu kao izvjesno najgori od svih vjerovatnih varijacija, imbecilno su narušili i zatrovali svojom dernjavom pri rođenju harmoniju svijeta, 'najboljeg od svih mogućih', pa bi i dan-danas da naručuju kloniranja po vlastitom idiotsko-kretenskom nahođenju i degutantnom izboru. Ovdje evolucija, zapravo involucija malicioznosti doslovno čovjeka razočaranog, izgovorenog i kivnog na svoje neplemenito porijeklo u posljednjoj fazi, potjecanje od svega samo ne od čovjeka, diljem cijelog svijeta preobraća u sadistu koji se sveti i iživljava nepojamnom žestinom za geneološki fijasko. Obložene i izolirane svojom agresivnošću, usrećene bremenom kolonijalizma, "crna koža, bijela maska", nativne kulture to najbolje znaju. Homo errectus prolazi bolnu etapu impotencije, što mu za nezavrijeđenu sapientiu pada razdražujuće teško. Bjesomučna strka za ponovnim rođenjem i produženjem loze uskrsnućem kod čudovišta, koji bi kompleksnu tajnovitost nagona za razaranjem iz autodestruktivnog polja nestrpljivo premjestili na svjetsko, dala je pobjednike koji poražavaju i ugrožavaju život kao takav. Štaviše, nekontrolisani, surovi i nečovječni manevri i pokušaji promovirani su u faktore i poticaje usavršavanja i obezglavljenog kretanja naprijed. Nijedna grana sakrosanktne egzaktnosti neopozitivizma nije bez mrlje nečasnog konkordata s militarističkim egomanijakalnim krugovima.

A kako se mire đavolji nalazi nauke i tehnologije sa religioznošću na Zapadu? Ništa drukčije no na Istoku! Da li se podnose u samrtnom zagrljaju? Vjera, doduše, gestualno formalno osuđuje, ali samo terapeutski i sramežljivo preventivno za ritualno ispovijedno pročišćenje i za kućnu upotrebu. Kapital sa svoje strane toleriše instituciju crkve kad pruži ruku otvorenog dlana, ali nikako kao stisnutu pesnicu i uperen prst. Nauka pod ciničnom čizmom profita čini sve da čovjeka dovede pred svršen čin, ne ostavljajući nikakvu alternativu, sagarajući iluzije i rasplamsavajući o istom trošku i konzumeristički hedonizam i apokaliptične vizije i snoviđenja. Unajmljeni u službu bezumlja, eksperiment i njegova verifikacija ne stižu se obazirati na žrtve, štetne posljedice i promjene koje se rijetko kad uopšte i daju korigovati zbog striktno provedene jedinstvene radikalnosti. Stoga je logičan trend adaptacije i tendencija aklimatizacije na sve nove i nove i na sve suludije mogućnosti naučnih dostignuća i njihovih primjena. Uprkos tome što artificijelna emisija i akumulacija derivata čiste suvišnosti za konzekvenciju ima pobunu prirode u katastrofičnim razmjerama. Eko-neuravnoteženost materije nimalo nema obzira ni smisla prema čovjeku i njegovoj aksiološkoj etičnoj razdjelnici vinih i nevinih. Progres šokantno mijenja cijeli svijet suspendujući pitanja prije no što se i postave, isforsirana rješenja sankcioniraju tako da se postaje ubrzo vanredno ravnodušan i prema svakom odgovoru.Luk stremljenja je prenapet, a karusel diskutabilnog bjesomučno zarotiran.

I bez najavljenih genetskih i cyber nepredvidljivih trans-mutacija, odvija se prepariranje čovjeka za susret sa svojim unakaženim licem. Pripremu, utabanost i prokrčenost za taj pogled, korak, vizuru, defile, obavili su naravno i literarni pokušaji pri prezentaciji i određenju sugestibilnog pojma pakla, ali koliko god oni bili mnogobrojni i raznovrsni, s isto toliko bogatim motivima i ciljevima intimizacije s đavolom, uveliko ipak zaostaju za realnim rekonstrukcijama i inscenacijama, što su nadahnuće našli u istorijskoj gusto tkanoj supstanciji. Bez obzira da li su te imitacije već doživljenog bile puko ponavljanje ili bile inicirane krutim, surovim i tvrdokornim naumima uprizorenja raja po svaku cijenu, odnosno ne pitajući za nju.

Da bi se preduhitrilo i demistificiralo zdravo za gotovo servilno promišljanje koje satrapsko-despotski vlada kukavnim i bezdušnim svijetom, mora se pribjeći ekstremno provokativnom, karikaturalnom portretiranju konformizma. Jedino tako se može dovesti u pitanje nedodirljivost i neljudska nepogrešivost kompasa po kojem se upravljaju multiplikatori raja i pakla na savremenim mapama privilegovanih i bezočnih bića što nastanjuju te ovozemne zlobne scenografske konstrukcije, gdje jedni igraju obijesno kostimirani uzmičući dosadi, a drugi prekoreografirano statiraju, dok im patnja i trpnja dlijetom i čekićem uvijek iznova dotjeruje nikad završeni oblik i lik.

Ako se prethodno usaglasimo da je avion svojvrstan vremeplov, onda dopustimo da uz malu pomoć imaginativne zločestosti, s londonskog Heathrowa, nakon nekog spektakularnog humanitarnog koncerta, pošto je ukrcao šačicu globtroterčića s deminutivnim karitativnim afinitetima, poleti i priuštimo mu da doživi otmicu. Ništa ne smeta ako se putnički turistički jet podigne sa JFK- a. Bez ikakvih zahtjeva za otkupom, drame s taocima i pohlepe za kamerama terorističkih jebivjetara i očajnika, samo će se let preusmjeriti i mlaznjak aterirati u Kabul. I to je sve što treba primijetiti kad se britanski uvriježeni pramenovi magle raziđu pod afganistanskom vrelinom, kad se imaginarna svijest i savjest pribere od traume kako je taj asteroid na koji se prizemljilo uopšte naseljen, a tada neka uslijedi niz sekvenci kao iz kakvog apokaliptičnog fikcionalnog, halucinaciji sklonog, futurističkog movie-a, gdje se nekadašnji tragovi civilizacije groteskno promaljaju tu i tamo. U zemlji nekad prebogatoj nesvrstanošću, s enormnim zalihama horora, sad nema ništa osim zaborava po kojem tumaraju ljudi. Jedino fatalne ekvivalencije heroina-oružja ne nedostaje. No da naše pretpostavljene putnike ne bi prestravili divljom azijatskom infernalnom destinacijom, neka jetkost bude ublažena, pa ih s manje oštrine lijepo spustimo mnogo bliže, u Belfast, srce izopačenih reminiscencija na davno započeto ćaskanje između reformacije i protureformacije.

Identičan ikebana kontrast-efekat, samo stilski različito iznijansiran, dobijamo ukoliko nekom mondenom klubu, turističko-amaterskih filantropa, priredimo čarter let iz prijestolnice grijeha, dekadencije mode i artizma, sa pariškog Orlya u lavirint bezumlja, Bejrut. Ali ako se poštedilo traumatičnog iskustva Ostrvljane, onda se i 'galskim pjetlićima' duguje alternativa, ma kako prokleta. Recimo, Alžir je zgodan za uvjerenje kako se već zaboravljene bezobzirne nečasne epizode Horoza u bivšoj koloniji, možda u autohtonoj varijaciji i izvedbi nisu bog zna kako nadvisile, ali ni domicilne krijeste ne kaskaju nimalo za učiteljima grozomornog strahovladanja.

U komunikacionim virtualnim mrežama zaista se koprca i ružno i lijepo, korisno i štetno, nezdravo i jedro, ljudsko i neljudsko, bez nagovještaja da će omjer ovih i niz drugih nesretnih antagonizama i amfiboličnosti anahronog i savremenog, konflikata pozitivnog i negativnog ikad biti ozbiljnije narušen u korist na sva usta proklamovanog humanijeg i civilizovanijeg života, te čovjek igda biti u prilici drugačiji plijen, ulov zagrabiti iz tehničkih životnih privilegija. Bijeda i blagostanje multimedijalno komuniciraju na ovom svijetu u duhu transponovanog smisla riječi Tome Akvinskog, što su se odnosile na onaj svijet: "Blaženi u nebeskom carstvu vidjet će kazne osuđenih, da bi im blaženstvo bilo milije." Civilizacijski duhovni i s-tvarni raskoraci uistinu trgaju ljudsko biće bez sabotirajućih alarmantnih krikova. Ti urlici protesta prigušeni su bespoštednom hermetičnošću koja se harmonično i mozaički sklapa u planetarnu flegmatičnost. Dok ekrani, televizijski, bioskopski i kompjuterski, nutkaju imagnarne prozore u fikcionalne i virtualne iluzorne rajeve, sazdane prema konzumerističkim individualnim težnjama i standardima, čak propozicionalnim i proceduralnim normativima, posred devetog kruga pakla, stvarnost skašena i proključala od sastojaka i jednog i drugog, kezi se, plazi i cereka u nekom interregnumu, negdje među njima. Nešto od prethodnog našeg metaforičkog amaterskog pilotiranja po tragičnom poretku stvari, osjetili smo i mi u onom famoznom padobranskom sintagmatskom iščuđavanju "samo dva sata leta od.", a što ima zadatak razbuditi blazirani, zakunjali smisao za ganutljivost i solidarnost, iako je intendirana kritičnost htjela doseći puno više.

Crno se piše kitovima kad ni njihov zaštitnik na spisku ugroženih vrsta ne stoji bog zna kako bolje. Zasićena menažerija kratkog pamćenja, što jeste conditio sine... njenog opstanka, samo želi da nesmetano i dalje naručuje i katkad da se zgraža nad prljavštinama narudžbi. Šansu za revanš i naplatu tog de/balansa "oplemenjenog" uvoza i izvoza demonskog prema Zapadu iskoristili su narko-moguli iz Kolumbije i Zlatnog Trougla. Time se na bezobrazno skup i beobzirno kriminalan način potvrđuje činjenica, da ako se išta više primaklo obistinjenju sna o perpetuum mobile, onda je to profit. Taj neprikosnoveni princip je odgovoran što su susreti, rijetki do nevjerovatnosti, klošara i milionera, neposredno bremenitiji nadom, ljudskošću, saosjećajnošću i obećanjem uspjeha, makar u kratkotrajnom bljesku, nego što su to mimohodi, razmimoilaženja i pogledanja poprijeko svijeta razvijenih i na cjedilu kržljanja, tronutih u tranziciji, ostavljenih. France se sprda sa zakonom koji u svojoj uzvišenoj namjeri podjednako zabranjuje spavanje pod mostom i beskućnicima i bogatim.

Univerzalan, jer je borniran, posve ekumenski, ruga se Chomsky, jer je tehnikom i blagodetima standarda inficiran i aficiran westernizirani duh. Grizodušje mu predstavlja romantičan, sentimentalan balast, luksuz koji se jedini negira, jer zaziva tjeskobu. Herezu opštem vjerovanju predstavlja neodbacivanje imperativne etičnosti. U kavezu samoživosti modernog kulturnog identiteta življenja sloboda se trampila za spokojnu udobnost. Zgrtanje novca rijetkima se posreći, ali je kao manir i težnja opšte prihvaćeno i blagoslovljeno, odobreno, gdje je suprotno ponašanje stigmatizirano kao asocijalno i psihotično. Blasfemični civilizacijski, skaredno kontradiktorni fragment iz imaginarne bizaroterije, predstavlja aukcijski iznos strane Madonnine črčkarije, pjesmuljka, žvrljotine i škrabotine, duševnog kvazierotiziranog ekvivalenta mjesečnom menstrualnom ciklusu, emocionalnog ispljuvka koji košta nešto više od 4.000 $. Još kad bi se tom pornogramu dometnula pubična dlačica skandalozno razmažene vedetice, cijena bi se udesetorostručila, na slobodnom tržištu izjednačivši se, ili uvelike premašivši vrijednost jednog dobro očuvanog, koji nije bog zna kako puno "prepišao", bubrega na indijskoj tržnici. Drugi plod alhemije i metamorfoza cinizma, proisteklog iz zakona imati i nemati crne biblije, opor i neukusan, a u koji se bezubo zagriza, jeste činjenica bogohulnog sinhroniciteta: na jednoj strani azijski naftni mandarini upotpunjuju kolekcije rolls-roysova u hangarima, silosima za to predviđenim, dok na drugoj afrička, celofanski providna od neuhranjenosti ljudska bića skapavaju od gladi. Hladni neumoljivi elektronski signal, makluanovski krioniziran, u ravni istovremenosti opslužuje svijest por/d/ukom o protestima obespravljenih, katastrofalno zakinutih lezbijki ili kurvi, nije Aloa, za svoj praznični dan, dok stoljećima udaljene od feminizma, takođe, gle vraga, žene, tiho, bespogovorno i nemoćno trpe sječu klitorisa kako bi se đavolu zabarikadirao ulaz. Kamo sreće da su opskurne datosti, kojim je jedva ustrebala pomoć da se kontrastiraju, neutješno i bolno pri tom srazu dijagnosticirajući epohu u kojoj živimo, da su bogdom preuveličane i netačne, kako to izvoljeva advokatura status quoa, lakonskom dovitljivošću difamirajući i diskvalificirajući ih kao subverzivnu, namćorastu montažu i pretjerane, iskamčene sarkastične slagalice. A zapravo to je ista ona dušebrižnička bratija, koja životu preplavljenom njihovim fekalijama preporučuje uvijek jedno te isto, strpljivost, dok ih ptica ne pokaka, jer je izmet pouzdan znak nadolazeće sreće i boljih vremena, pogotovu kad je od njih ispušten svisoka.

Medijska degenarativna otvorenost, anything goes, i usredsređenost takva je u prvom redu, što paradoksalno govoreći o svemu i svačemu, za sobom ostavlja muk nedorečenosti. Prosto šiba i bičuje po posljedicama eskamotirajući uzroke. Takav površni i plitki elektronski eklekticizam, neprozirni miks rajskog i paklenog, komplementaran je konformističkoj pomirenosti i glatkom usvajanju čudovišnog kao normalnog i neizbježnog. To postepeno konfuzno svikavanje na novonastalo stanje, njegovo prihvatanje, a potom i morbidno radoznalo iščekivanje, briljantno je predosjetio i predskazao Kafka, oslikavši taj tip eunuha iznutra, uškopljenog kompromisera u liku Gregora Samse u Preobražaju. Oguglala i tvrdokorna konformistička svijest koju njeguju današnji "mislioci", spuštenih hlača na klozetskim školjkama, otpustila bi kočnice, prenula se, iznenadila, našla u čudu, samo pod uslovom i šašavom pretpostavkom, ako bi se u toj pozi redovnih meditiranja, naizmjenično čvrste i rijetke stolice, odjedanput obrela nadignuta na periskop neke zalutale podmornice. Također bi toj svijesti skrenulo pozornost i nestašno zagolicalo osjećajno-kognitivni strojčić sve što liči na iznurujuće, natezajuće javne sudske procese poput onih između kompanija proizvođača elektronskih surogata za seksualnog partnera i ojađenih, nasamarenih, nasukanih korisnika. Umobolno iscrpno, degutantno nametljivo sporenje zapodjene se između konzumenta i opskrbljivača, s cijelim buljukom ekspertnih vještaka, oko funkcionisanja, štetnosti stimulatora po zdravlje, tih najnovijih perfektnih materijalizacija, balona erotičnih fantazmagorija, lutaka što, naime, po isporučenom blagom, manje više, strujnom udaru lakome klijente, ošamućene, sa pomiješanim strahom i zadovoljstvom, guraju u dilemu, bacaju u očaj, da li je po srijedi nepravilno rukovanje, lobotomijski eufemizam-kurzschluss, usputni kvarčić ili namjerni propust, to što pri orgazmu ljubavne naprave liferuju elektro-šok gratis.

Ono od čega će "k'o đavo od krsta" ta, anestezirana najezdom proizvoda, jedinka jedino uzmicati govori da je na snazi jedna obrnuta, totalno izvitoperena sukcesivnost i gradacija ljudske osjetljivosti i duševne zainteresovanosti. Nikne i k'o iz vode raste upravo tamo, gdje se ne bi smjela ni ukazati, izuzev u oštrom parodiranju, a splašnjava i zakazuje kod fenomena, gdje je taj stav, čisti simptom dresure, neuklonjiv i neizlječiv, nezdrave socijalne fleksibilnosti i elastičnosti. Bez obzira što se rastegljivost zajednice za te pavlovljevske reflekse izgovara izolacionim, efikasnim obrambenim mehanizmima od zlovijesna sadržaja. Tako blijede i izblijede, tinjaju i zgasnu, izdišu i zamru naposlijetku epizode o labuđem pijevu krepaline od diktatora, recimo Pinochea. Eskivaža pravde na svjetskoj turneji u samrtnom hropcu, ne samo oronule latinoameričke fašistoidne krvopije, već ujedno agonija nečeg još lipsalijeg, savjesti međunarodne javnosti, one bezobrazno preskupe, institucionalno jalovo i bezmudo koncentrisane. Ukoliko je nešto takvo uopšte ikad i životarilo, da bi moglo tako odvratno zaudarajući crknuti. Jer desetine hiljada leševa, naplavljenih u jezeru Victoria, poput crvotočnih trupaca, pa da su i oni po srijedi, previše je, izgleda nadaje se kao prejako za svileni želudac, obikao na krijumčareni, kaspijski kavijar oplakivan šampanjcem. Jednostavno ti masakri su neshvatljivi i nepredstavljivi, pa kad se podastru i prostruje eterom, dospiju do toga da se skoro nisu ni dogodili, potisnu se u sparušenost, neprijatnu, onog minulog, a to se nas savršeno ne tiče. Izlape u bajkovitost. Ničeanska tegobna i mučna kvalifikacija kako je "svijet utoliko sličniji čovjeku što i on ima stražnjicu", dodatno unezvijerenu dijarejom, lijepo pristaje uz konformistu i uz, po njemu, izvedena mjerenja svega i svačega, tek toliko da nakaradnim aršinima Protagoru zarotiraju u grobu. Ili kao što Adorno pesimistično razobličuje bit patološke površnosti informacija, gdje je "vijest o zločinu", stasala i postala "već bajka o njemu". Na sceni pri audio-vizuelnom tretmanu zlog i ružnog sa nemjerljivo prekoračenom količinom i dozom, ali i stilom i formom prezentiranog sadržaja, nesreća i nepravdi, kao da je na snazi nešto od domorodačkog plemenskog mističnog uvjerenja, ali sad u ekstremno travestiranom smislu, kako navodno fotografija krade ljudsku dušu, te je nepopustljivo odbijanje izlaganja bešćutnim kamerama samorazumljivo, međutim, odskora napušteno pred egzaltiranom destrukcijom, proklijalim nagonom za eksponažom, sad odjednom  salto mortale adut autocenzuri u krilo. Time McLuhanova nadriteoretiziranja o 'vrućim i hladnim' komunikacionim opštilima u globalnoj selendri dobijaju neslućeni podgrijani  kontekst i rashlađeno osvježavajuću konotaciju. Tehnologija je omogućila kao nus-produkt sprženost i zamrznutost ljudskosti. Pod olimpijskim sloganom alijenacije sveudilj cicius, fortius, altius, dakle, ne istorija, već raspomamljena galopirajuća događajnost sručuje se na pleća i glavu sumornog potomka Atlasa, koji dahće i ječi, kleca i stenje, noseći jedva razvaline smisla i značenja od građevine vlastite egzistencije.

Štaviše i dok se govori o ljigavoj adekvatnosti strahotnog, pri recepciji koja bi prethodila akciji, ukoliko ne podliježe preventivi zabrana, prisutna je neka, kao dug prefrekventnim kontrastima, žitkom ambivalencijom pukog transfera apsorbovana količina indolencije, indiferentnosti i flegme. Ti amortizacioni efekti transponiraju se iz same strukture tehnologije, teleportiraju njome, dok se i kad se umišlja, kako se njome neprevaziđeno, bez presedana,  koristi. Užas se provlačeći posmatra u okviru kontingenata prijatnih i normalnih, proslijeđenih i iskipovanih sadržaja. Tek redoslijed predstavljanja ima sumnjivu, krajnje dvosmislenu kompenzacionu funkciju infantilne diverzije i sabotaže prezentiranog. Prvenstvo lošeg protežirano je samo da kao prvo iščili, izvjetri, nestane, ustupi lebensraum. Tehnologija nalaže nevjerovatna skraćenja i još nevjerovatnije kompozicije dobrog i zlog, ružnog i lijepog, kreativnog i destruktivnog  kolažnog fragmentiranja i sekvencioniranja. Prijem, dugotrajna izloženost tom zapljuskivanju, kao i arhiviranju, porađa perceptivnu sposobnost da na radikalno neljudski način filtrira i selekcionira u ime spokoja, sve manje vodeći računa o blizini zla koje se ignoriše. Još kudikamo gore: prisnosti s njim. Voajerski sadizam, tehnologijom prepredeno posredovan, uvodi i instalira stvarni sadizam kao karakternu crtu. Rutina je što se kao neprocjenjivo blago ono stečeno brani, baš kao da je riječ o najelementarnijem ljudskom pravu i neupitnoj vrijednosti, slobodi, koja ne trpi ni najmanje promjene. Zlo uhodi ono uobičajeno i tako konvencionira svoju neočekivanost, kačeći i lijepeći je na svijest kao samorazumljivu, genuinu i prihvatljivu. Reificirana svijest barata sama sobom kao efikasnim sredstvom za razblaživanje i razgađanje.

Praznina od momentalnog zastarijevanja nastupa gdje vjerodostojna duhovnost ne drži, ne čuva svježinu duže od lako isparljive tvarne trošnosti, a dodijavajuća izvjesnost lagodnoga konačnoga života remeti se tehno-invencijom onoliko i toliko dok ne uđe u posjed mentalnog sklopa, ovlada njim, a koji sumnja u sve što nije podojeno sluzavim apsurdom, obznanjenim u lapidarno pervertiranoj autoritarnoj paroli reda, rada i zakona. Nekreativna samodisciplinirajuća situiranost, slavna majestetična filozofska po-bačenost, ima svoju ozakonjenu rekreativnost, a na svako asocijalno odstupanje i nered, anomaliju, tehnificirana racionalnost mora imati spremljen odgovor. Čak i kad ga nema, onda se dezavuira pitanje, koje se ta diverzija i sabotaža odveć ljudskog, usuđuju postaviti. Promašenost, protraćenost uzrokovana bezrezervnom ovisnošću o hedonizmu, ne mora čekati svoj prirodni kraj, da bi iscijedila i dokusurila život, jer na raspolaganju joj stoje i avanturističke prečice, katkad zaobilaznice. Tako u simplificiranom, artefaktima raščaranom svijetu, gdje se navodno na svakom koraku slavi život i užitak, u njemu takvom ispada i izlazi kako je smrt na stvari ta koja sve svodi, poravnava i izjednačava, ožalošćeno preuzimajući inicijativu, ona je ta precijenjena neumitnost i neopozivost koja postaje univerzalni korektiv. Kolebljivcima što preziru ovozemaljska dobra, konačnost egzistencije bila bi zaista kompenzacijski ushićujuća i otrežnjujuća, da je apsolutno nevažan kvalitet života što prethodi tom ozarenom otkrovenju konca što djelo krasi. Kako životarenje i skapavanje idu zajedno, jedno s drugim, iluminirajući se, ništa više od jeftine kurvanjske rezignacije ne nosi turobni fakat, kako niko ništa neće, niti može ponijeti u grob, niti nosi. Lažno sedativni uvid, pa makar ponikao u glavi onog što bi se imao čime uprtiti i natovariti za onaj svijet ili iznuđeno potekao od gologuzog mudrijaša, kome vlastita sahrana predstavlja najveći izdatak, koji mu je rasipnički priušten, ostaje da biva to što i jeste: čemerna konstatacija prestravljena sopstvenom ispraznom, šupljom, odzvanjajućom tačnošću.

Medicina 'hipokritski' zakleta novcu najeklatantniji je primjer dvojakog odnosa prema smrti. Na jednoj strani do histerije i apsurda je motivisana da zamajava smrt, godinama usidrenu i sklupčanu u bogatim hramovima duha, u derutnim,  izvještačenim tjelesinama zarobljenu, plastificiranim i od crva napuštenim, dok na drugoj ta vještina, svećenički posvećena zdravlju, sliježe ramenima i širi ruke, hineći nemoć i zureći tupo i nezainteresovano, pred prizorima u kojima smrt kosi mlade živote nemilice i to kao letalnu posljedicu zaboravljenih, prevladanih, davno adaktiranih, još samo u medicinskim leksikonima opisanih bolesti. Time je gospodskoj čuvarici i zaštitnici najvrijednijeg ljudskog blaga, onoj što je s pravom Sloterdijk krstio kao disciplinu što "uzrocima daje odriješene ruke, da bi zarađivala na posljedicama". Otvorena, đavolski osmišljena i njegovana mogućnost blaziranih ekskurzija u dramatičnu istoriju bolesti, uz neponovljivo pitoreskno iskustvo, besplatno i nerizično, da posmatra uživo i izbliza neravnopravnu borbu čovjeka i nevidljivih vojski raznorodnih epidemija. Uostalom i medicini i farmaciji narod je odavno parodično sveo sve neprijetelje samo na dva: mrtve i zdrave.  Njena stručna intervencija, formalno od pamtivijeka neupitne etičnosti, na ovim stravičnim, idiosinkratičnim poligonima, više naginje popovskom odavanju posljednje pomasti, nego autentičnoj vokaciji pružanja nade kroz pomoć. Do u detalj slijede i oponašaju ovu rekvijem-praksu farmakološki klanovi i magnati, dok u isto vrijeme eugenetički konspirativni inžinjerski karteli, ili otmjenije nominirani, lože, bogolakrdijaški pompezno najavljuju kako je kucnuo čas, primjerenije otkucao, ostvarenju sna o besmrtnosti: mogućnošću repliciranja čovjeka, za šta već postoje liste čekanja dobrovoljnih klijenata - parova bez djece koji bi se više no rado otisnuli u izazov i dogodovštinu, artefakt-opciju oplodnje kloniranjem.

U ironično harmonizirajuće tendencije pandemonijuma civilizacije ulaze i oficijelne monoteističke agresivne fanatične kampanje protiv abortusa, loveći nevjerovatne bizarne tačke konvergencije među kulturnim kodovima, u kojima se inače, bez smetnje, paralelno provlače mizantropske prijetnje demografskim eksplozijama i trgovina svim i svačim, pa i djecom, kao i seksualno nasilje, neravnopravnost, svakovrsna, pa što ne onda i ona rodno-polna. Srećom da moralna jurisdikcija propagande umnožavanja bijede ne vrijedi za dijelove svijeta koje demonski rasni vokabular časti sintagmom "žute groznice", jer bi bio satjeran i prikliješten uza zid vlastite licemjernosti, da tu i tamo odobri "koitus intrerruptus", kontracepciju, kontrolu rađanja, a na koje bi božji namjesnici zažmurili. U suprotnom razrogačili su svoju privrženost povlaštenim slojevima, u čiju sramnu kastinsku distribuciju ovostranih uslova za raj i pakao ne zadiru. Ortodoksni čistunci i utjelovljenja vjere, vatrenu nepopustljivost, pripadnost i opredijeljenost iskazuju i demonstriraju uglavnom kao brigu da začeti budu rođeni i time je iscrpljuju, dok za već rođene, unesrećene i ugnjetene, povaljane i prignječene neizmjenjivo zatečenim, slabo ili nikako mare, pa bi tako krunisali svoju puritansku opsesiju, fiksaciju gdje cilj ne bira sredstva, ničim drugim do fast-food blagoslovom kanibalizma, što se na izmijenjen način zapravo već i odigrava. Jer, gdje god se skrnavitelji ekskluzivno, neprikosnoveno i nepogrešivo poduhvate svetog kao alibija, civilizacijsko kulturno dijalogiziranje i polemiziranje uvijek počinje, vodi i završava debatu argumentima ljudske krvi i mesa. Krstaški ratovi i džihadi kao neljudski prijevodi do neprepoznavanja mutiranog smisla i značenja božijeg nauma i providnosti, palimpsetskim falsifikatom božijeg rukopisa, without frontiers, uznapredovali su do perfidno kultiviranih zločinačkih formi i normi, dužnosti i obaveza, kojima čovjek sebe ima radosno i ponosno, fanatično rezolutno poništiti u ime interesa i opstanka apsolutista, kojima je autoritet i apsolut, ništa drugo do izgovor i sredstvo, a cilj i svrha uvijek vlast i vladavina, moć, bezgranična, slijepa moć nad životom i nad smrću. Stravična opipljiva obesmišljenost orgijastično destruktivno para egzistenciju, i pori i rašiva esenciju čovjeka. Trendovi makro-diktata apsurda, kojima je korespondentna mikrokosmička pedanterija retardiranih primjena tih mondijaliziranih dostignuća, brutalno aktualiziraju sentencu kako drvo znanja nije drvo života, dajući joj nove dimenzije i novo značenje korporativnih drvosječa i pilana. Pojedinačna svijest, individuum i njegova psiha su poput barke, u koju sa svih strana nadire voda. Ali nema panike pred brodolomom, jer je ustajala voda u ušima i plućima odavno adaptirajući pribavila pokunjenost, spokojnost i skrušenost pri tonjenju i zaranjanju u ništavnost, a gdje je izgnanost iz raja takva, da ne bi automatski providno odmah naznačila zapućenost u pakao. Nije ugrožen metafizičko-romantičarski san o čovjeku kao projektu, nego čovjek slomljen temeljitošću, o kojem ni apokaliptične negativne utopije, najsurovije realizirane u totalitarnom, u svoj svojoj okrutnoj nestrpljivosti, nisu mogle ni sanjati.

Uprkos Borgesovoj divnoj primjedbi, dok se poziva, na njemu svojstven način oslanjanja na izvore, na evangelističkog teologa Rothea, kako bi "ismijavanje dobronamjernosti boga" bila sablažnjiva pretpostavka o vječnosti i beskonačnosti moći đavola i griješnika i konzekventno blagotvornoj opciji za prokletnike, koji su osuđeni na smucanje po periferiji iza smrti, po rubovima stvaranja i prazninama beskrajnog prostora, iznešenoj u eseju Trajanje pakla. Dakle, nasuprot estetičkoj argentinskog maestra, pa i Wienerovoj znanstvenoj kategoričnoj sublimaciji negativnog, ipak su ti miljenici i štićenici "nečastivog", prije no što do toga kaznenog katapultiranja dođe, ostavili i te kako respektabilne tragove i nasljednike, te pravodobno posijali zodjela u ljudsko pamćenje, a u čijoj sjeni, hladu te gorostasne građevine monolitnog i monumentalnog užasa, drhti u nedoumici ljudsko biće, neodlučno, zbunjeno i neopredijeljeno, cvokoće čekajući znak za svoj mali čin izbora i naklonosti. Dočekalo ga ili ne, gurnuto je u život, krcat dvostrukim, dvosmisleno razdražujućim obećanjima. U toj smušenosti ga najčešće i provede, jer perce koje odnosi prevagu, nikad ne pada niti na jedan tas idealiteta, koji samo kazuju nedostižni smjer i alternativu. Što se pak tiče našeg, imaginarno balkanskog specifikuma i kuriozuma, vezanog za kobne efekte moderne civilizacije, uobražene cjepidlake mogu registrovati dvije stvari. Prva je klatno s dvije krajnosti paklenog satnog mehanizma: deponija ili zamorčići, otpad ili pokusni kunići. Poroznost anarhoidnog haosa, meteža i gungule koji loše i razmetljivo glumata državu, po modelu arogantnog kretenizma "nakon nas potop", pobrinula se za onu drugu. Fantastično obilan import duhovnog i materijalnog smeća, doslovno je takav da će u skorije vrijeme biti stvorene pretpostavke za lokalno fascinantno imitiranje najkriminalnijih globalnih patenata najzad bez kvalitativnih zapinjućih razlika između originala i kopije.

* Tekst, zapravo ogled, kao pretposljednji pripada trećem dijelu rukopisa Triptih o đavoljim monogramima, koji će na jesen objaviti Bosanska riječ Tuzla.