Koliko god bila briljantna i oštro kritičko-teorijski intonirana analiza šarlatansko-vlastoljubivog duha iz čuvene Filozofije palanke Radomira Konstantinovića toliko je, na žalost, 'usijano aktuelna' i, da stvar bude gora, toj hemoragičnoj društveno-političkoj perverznoj strategiji i taktici uopšte se ne nazire kraj. Vrijedi to za etno-konfesionalne klike u cijelom regionu ex-države i to na svim razinama socijalnih zajednica. Doduše, valja kazati, „narcizam malih razlika“ ipak prebiva u gorko i bolno živopisnim folklornim nijansama, ako to pruža bilo kakvu suvislu utjehu. E pa tako je i nekadašnji „uzavreli grad“ po nazivu filma Veljka Bulajića – Gotham City iz bosanskog melting pota dobio svog novcijatog reditelja ili Jocker-kuHArčinu koji dušebriži o nasušnoj kulturnoj prehrani svojih sugrađana, ali tako što je zakuhao i začinio takvu političku kašu koja je okusom i mirisom najbliža fermentiranim haringama, odnosno kako naš narod rezignirano veli dok se sažaljeva: ne bi je ni pas s maslom pojeo, a njima je za lakomisleno poklonjeno povjerenje valja kusati barem još tri naredne godine.
Zašto? Jer je vulgarni spin-maher, u međuvremenu, čak i vlastitu plakatno fotošopiranu promociju koja je počivala na groteskno glumljenom sloganu nepodoban/sposoban u stvarnosti, za nepunu godinu od inauguracije, preobratio u ubitačnu: Spodoban.
Laskavu titulu Grada koja se mukotrpno stječe malo je vjerovatno da može namaknuti neko ko se proslavio eutanaziranjem pasa lutalica. Inače bi, u suprotnom, svaki šintor koji drži do sebe bio pretendent na ustoličenje za gradonačelnika. U Gotham City-u je, vidi čuda, to moguće. Pa kako poručuje jedan filmski naslov U Kini jedu pse, zar ne, ovdje ne, to ipak ne čine, ali zato se građani šopaju i uveliko, čestito tove psinama. Čijim? Nekoga kome je za kratko vrijeme mandata pošlo za rukom da „uvakufi“ ono što je, ni kriv ni dužan, zatekao od prethodnika - Grad. Kad se kaže 'uvakufiti' time se ne misli na amanet koji će ostaviti za sobom, već na žilavi provincijalni manir koji se za njim, kao sjena vjerno, dopeljao iz mjesta mentalnog porijekla i formiranja. Dovoljno je iz demagoških javnih nastupa pratiti aferim-efendijin prijeteći i maliciozni akcenat i sve se samo kaže.
Na sesijama gradskog vijeća svako malo taj fino formatirani autokrata bi da redom 'pelcuje' ljude od onog što sam širi: bjesnilo. Onog časa kad razdražljiva osvetoljubivost karaktera koreografira poteze koraci kojima se gaze neposlušni i neistomišljenici, svi koji ne idu niz dlaku, izgledaju ovako: gdje zakaže poniženje stiže prijetnja, gdje ne pomaže smjena hoće ucjena, tako od servisa građanima institucija se pretvara u kažnjeničku ekspediciju, ko se ne pokupi sam bit' će prijevremeno umirovljen...
No tražili ste gledajte!
Pred nama se promalja handmade politikantstvo, cinici bi rekli čista politička onanija, a ćaršija, koja će skupo platiti i već plaća mazohizam svog kapric-izbora, uvjeriće se brže i no što sluti, da joj se na vrat natovario pravi Nasrudin-hodža politike kao umijeća ne/mogućeg.
Čak ga pri tom pomenuti, neiskorjenjivi naglasak toplo preporučuje, odaje i bezrezervno obećava 'ciljanoj publici' jer je gotovo kompletna sfera kulture Grada izolirana i čeka na smaknuće. Zapravo, svako malo neko iz te oblasti biva 'uspavan' (degradiran), a ozbiljni i regionalno prepoznati kulturni projekti se polako gase pred najezdom njegovih poltrona i piona. A od svih onih koji u kabinetu sikter-efendije i mandarina provincijalizma svaki bogovjetni dan ili rano jutro iznojavaju svoju karijerističku neupitnu lojalnost i servilnost, naročito mu odskače šefica društvenih djelatnosti, pa time i kuma kulture svojim 'enciklopedijskim neznanjem', a na koje se, očito, oslanja i njen mentor i pokrovitelj, i to estradizirano vladanje kvazikulturnim, besramnim vrednovanjem je takvo da su oboje uvjereni, bez trunke sumnje, kako je bosanskohercegovački nobelovac bio glavom i bradom niko drugi do Mujo Hrnjica.
I eto nas posred idile i millieua, bog sami ili vrag zna koliko još dugo, ne odviše daleko od gebelsovski proslavljenog odnosa spram autentične kulture na čiji pomen se naci-glavešina hvatao pištolja, s tim što je ovdje umjesto revolvera za pas zataknuta kubura znatno priličnija karakterno-etičnoj narogušenosti dotične gospode, dok za slavljeničku praskavu rasprskavajuću sačmu katil-fermana i punjenja revno skrbe hazreti-puslice ili sepetići perfidnih mediokritetskih zaliha koji su se dokopali tih i takvih sinekura (ovo posljednje slobodno čitati u lascivnom augmentativu dakako) kao svojevrsne otplate i obeštećenja za pseću odanost tokom političke kampanje. Mada bi takvi tipovi u upravne odbore kao poluge guranja svojih mustri i prizemnih interesa najradije postavili pokemone, no katkad se zadovolje i vlastitim odrazima.
Svako ko iz obijesti ili dosade i drugačije spaja tačkice s lakoćom će uvidjeti o čemu se radi i dobiti traženu karikaturu, no valja znati kako ona ne može nipošto nadmašiti do te mjere izopačenu stvarnost i život do kraja srozan u nesnošljivo gdje famozna odgovornost i Riječ koja je nosi između dvije gradske zgrade na nekih stotinjak metara udaljene jedan od druge potpuno kalira do beztežinski ništavne. Očito, od doslovne gora je samo korumpiranost mediokritetstvom, jer za nju nema lijeka, niti pravnog, pa je utoliko zlokobnije neutješnija, a upravo na njoj počiva novi gradski teambuilding koji, čim nanjuši, neustrašivo i nepogrešivo neukusno, bilo što što ne razumije, iz petnih žila se upinje da to proganja dok ne uništi i ne osujeti.
Nermin Sarajlić, urednik Zeničkih sveski |
Aktuelni broj |
Naslovnica |
Impressum |
Sadržaj |
O autorima |
Hommage |
Najava |
Donacije |
Arhiva |
Projekti |
edicija "Missing Link" 
Sretna Nova 2018. godina!
