Veoma sladokusna anegdotalna skaskica, izdvojena iz sijaset o šašavim, isto tako uvrnuta, ipak uspijeva da razgovjetno recitira, servirajući signifikantne vinjete: izvanredno darovit luđak, ništa neobično, na seansi kod terapeuta, netom dovršivši suludo veristički vjernu sliku nabujale rijeke, kradom, unatraške, kao da mjerka ili se divi djelu, uzevši dovoljan zalet odjednom se zatrča, baci u nju i nestade u valovima iza rama razapeta platna. 'Shrinkić', krišom, ispod oka posmatrač, proguta krik ošinut nevjerovatnim, raspomamljen čudom presabra se žustro, nadignuvši paničnu dreku sjuri do kolege i izmuca zablesavljeno svjedočenje. Saslušan i utješen dobi hermetičan odgovor. Naime, ovaj ga je rutiner zdravog za gotovo, kasap bešavne anime, već vadio nekoliko puta, skoro da se dokopao obale, posjeduje čak i nekoliko pravih bisera, malu kolekciju bježanija, oduzetu iz tog magijskog ciklusa. "No slučaj je sad tvoj, da nisi traćio vrijeme i dangubio u iščuđavanju, nego da si, brate, odmah skočio za njim, dosad bi ga sustigao i vrnuo". Tuširan ovom obznanom, zbunjeni i iščašeni ljekar uspije procijediti nakon triput izmrmljana 'zabogamiloga', pa ta on sam ne zna ni.
Negdje između ta dva pola boravi recepcija umjetnosti, pogotovo ona što ovisi od fluksova vizualnog. E pa sad, kome smo povjereni -neplivačima, na milost i njen deficit, ili iluzionistima zdravorazumskog? Skupa sa smućenim doktorom iz kliničke dijablerijice, iz početnog stadija deOntološkog vrpoljenja, ubrzo čim ispadne prvi klimavi oblutak, "o" iz ostranenia, završimo razdraženi na zubarskoj stolici upaljene nelagode, u podzemnoj kulturi. Trezvenost razapinje, a imaginacija bdije da joj ne promakne eterično uskrsnuće nemogućeg. Priklanjanje jednom od dva ishodišta ili iziskuje molitvenu pamet, sapetu lancem uz pomirljivo nerazumijevanje ili razgrtanje noći Hipnosa ili nasušni trans efemernim. Uglavnom udresirani buridanovskim tovarom birkamo li izvjesnost ućutkanu banalitetom ili privilegiranost galvaniziranu srsima osamljene posvećenosti? Oslonjeni do balčaka na prevrtljivost po pitanju zaruka! Cinizam zaoštrava pa doljeva ulje. u lampu: sirovost ili oplemenjenost. Entweder/oder: doslovnost/korektivnost!? Optimist, uvijek s obje noge u suterenu, istrajava na eko-savjesti, pa revno otpisuje svaki iole sličan artistički zaprljan povodanj. Slovi mu, zaudara, prije kao pogibeljan do li spasonosan. Vibrantnost prepirke iznjedrila bi sazvučja nagluvih tumačenja s de/sublimnim implikacijama unedogled.
I na impresivne i na neugledne, skromna zalogaja, mesožderke interpretativnih vertikala, tu i tamo, sleti neoprezna krilatica: radije rastrojstvo dosadom nego mistika bespomoćnosti. Podalje bistru glavu od FFF-a: famoznih fantazmagoričnih farmakopeja, pošto su apstinencijalne groznice nesnošljive. Dovoljno je da se samo jednom okusi, a recidivi 'vještačkim rajevima' garantirano stoprocentni. Panofsky u inat još zagorčava stvari oko relativizacije superiornosti i niskoprofiliranih kultura: aboridžinu ili bušmanu, sem nepristojnog krkanluka, Tajna večera ne saopštava ništa drugo! Melem apodiktičnosti za psihu koju trgaju centrifuge kulturnog identiteta, kako su bogovi, 'tresnuvši na tjeme', zaradili tek pokoju čvorugu. Međutim, što li su i jesu li uopšte štogod Cortesovoj/Pizarrovoj manijakalnoj pohlepi toliko neprevodivo gestikulirali goloruki i bosonogi domoroci? Da li je postmodernim backgroundom zgotovljena introjekcija shizoidnosti Herzogova Bruna koja je, bekettovski uporno, čekala na subverzivni ludistički kostim naivnosti, fikcijom ovjenčana Caspara Hausera? Što li je Musolinijeva klika, faširana razuma, iščeprkala iza fanfara Marinettijeve futurističke sekte 1931, na gozbi u milanskom Santopalatu, samo nekoliko godina ranije od kanibalskog abisinijskog masakra.
Ponešto suštinsko od toga posigurno, a što societe du spectacle danas amnestira potencijale fantoma o kojima blasfemično-opscena parola panem et circenses nije ni u snu snila. Ni Spoerijev doručak pod travom iz '83 proteklog stoljeća, kao oda-rekvijem svima oslijepljenim konzumerizmom, ne prekoračuje više od eat-art lakrdijanja. Stoga i jeste po sahranjenom dekadentnom banketu simboličnim hrpicama izmeta prag kritičkog zasut, ali i poškropljen, i tek dostojno ispraćen sentencioznim sarkastičnim nekrologom Onfray-a: "Umjetnost koja se jede škrta je u liferovanju umjetničkih djela." Eksponaža opskurnog i bez mnogo škljocanja utrpava se opservaciji, što De Lillo pozicionirajući imenuje kao in the ruins of the future, a opetuje i zoomira Abel Marco, "razvaline" u totalu, kako neoliberalno držanje ne odlikuje toliko tolerancija koliko odsustvo svakog prepoznavanja onog Drugog. Aluzija na izgubljenu sliku margine, prozeblu od nevidljivosti, gdje izbezumljena muslimanka klanja u metežu i užasu strovaljenih Twins-a.
Bode oči, vjerovatno, pa neka i bude, u silogizmu skončavanja ništavilo se zadnje smije, ali svako, ama baš svako, ima puno pravo da oteže i ne srlja da istrtlja svoj vic-život. Umjetnost, ona s/likovna pogotovu, u taj nokturno-uvid unosi odvažno karnevalski zaborav, nutka komornu utjehu heretičnosti, spitomljuje orfejski unutarnju podivljalu menažeriju, izmišljajući bandažira sječivo istinosnog, briše omeđenost čamotinjom, deblokira grijeh uživanja, kadra da se ruga skeletu Hronosa veličanstvenim smicalicama besmrtnog, na rubu ambisa staje na kurje oko orgijastičnom Tanatosu sa koliko god zavidnim, toliko nepreporučljivim "etičkim koeficijentom". Umjetnost, e da, još uvijek, uzvodno strujama, njeguje fin običaj, bezmalo napušten, zdravog razlikovanja frazema oboriti s i baciti pod noge, inače slijepljenih u paket aranžmanu. Nije li to dostatno i najprobirljivijem razmaženom ukusu? Ako nije, silazak s drveta je promašen baš kao što i pridizanje iz groba autizma nije vrijedno napora. U tom slučaju banana jednom, drugom amin.
Iracionalizam je protiv-stavljen racionalitetu tako što razroko zuri u ono za šta je ovaj slijep, postiđuje Heidegger fanatične tabore oba, a Manfred Frank upotpunjuje kako jedno nervno c-vlakno ne može ni osjećati ni doživjeti "krizu smisla", dok skaredni podstanar, mentalni paparazzo, trbuhozbori karikirajući trijumfalizam scijentističkog i tehnološkog:
| dva sex-turista u Bangkoku cjenkaju se oko fellacia sa žgoljavim djevojčurkom, da ih zasad ne dovlačimo 'bliže' remorkerima auto-ironijskog o 'našoj' servilnosti; elem, jedan iz dueta posjetitelja, s ugrađenim mikrofonom u kutnjaku, slušalicom u slim-mindjuši tužaka se agenciji na neuljudna makroa, i pritom jednim okom, dobro nano-tehno-natrunjenim, stigne da zrakne opkladu na hipodromu miljama udaljenu, premda drugim razroko, a isto potkovanim, provjerava pristiglu poštu, dok mu pajtaš iznenada svlači bermude i u retro-maniru, u čučnju, napinjući se i stenjući iskolačeno, a da šta drugo, anahrono, prima fax. |
Nema prijetnje očito, kako je strepio Eliot, da riječi istrunu od netačnosti, međutim, nemamo ni obraz ni prava više na mallarmeovski luksuz, da ih trzamo i izvlačimo samo da bismo ih nanovo uronili u uzaludnost -ne tope se pred najezdom kaleidoskopskog privida, niti zebu u sjeni paslika, pa čemu onda merkat-izviđanja da čim prije šmugnu u rupu metafizičkog, brže-bolje povuku i prevedu sugestivnost u ilegalu. K vragu s underground glodarskim apetitom! Do đavola s prenosivim konzumerističkim tronom, sklopivim s postoljima ispred svih ekrana, kao i digitalnom dirigentskom palicom i štafetnom perspektivom muklog danonoćnog intimnog dogorjevanja pred njima! Zar distanca također nije tempirana? I zar blindiranost nije odavno izvrgnuta ruglu, a ranjivost nepovratno postala planetarnom? Cum grano zalogaj je upio mirođijski barbarizam, dok se zabrinuto pedantno oko viljuške namotavaju špageti, zalijepljeni za netremično odmotavanje horror klupka. Ruandski je sedimentiran, resorbiran. Novi košmari plijene, i naklonom, i izvedbom i finalom, nagrađujući strpljenje i pozornost, predanost iskusna oka. Ozbiljno je zamagljen dojučerašnji čist vidik, ne puca više jasan pogled iz Guantanama, i bez indulgencija Winterbottomova kalem-angažmana, nabijena mu je kukuljica s prorezima, na Havanu. Tamo prijeko rikše utopije još uvijek veselo špartaju ulicama pogonjene Castrovim osmijehom, ali opet, gori pod dupetom, najurenim glavom bez obzira gringosima: sad se isto tako razdragano vesla i preplivava do obala limba za šaku nade. Po Herceg-Bosni ništa nova. Babilonski nakulani zvonici i minareti nariktanim sjenama abrahamovski precizno mjere mizantropski zov u probadanju neba molitvom i kletvom. Civilizacijski boom, pronalazak šoka pouzećem, bajata je vijest. Medijsko ikonograviranje javnosti i navučenost ne/sretne svijesti involuirali su do stadija samorazumljivosti.
Vizuelizacija svijeta, da modificiramo Blanchot-a, počiva na slikama kojima obustavljamo umiranje, sjetno svijetom vizuelizacije zaptivamo curenje postojanja. I taj proces je prisniji sa raspiništvom živih slika i riječi, nego sa cyber-nautičkim brodolomima. Društveni pogled, priprosto taktičan, posjeduje i igra na mrtvi ugao u kojem, i saučesnički i protiv volje, većinom obitava anonimni pojedinac. Zato, bez obzira na dekorativnu lepezu shematizirane percepcije, ožalošćeni smo krahom sabotaže i diverzije, konfrontirani s neprobojnošću negodovanja i odbacivanja Sartrovih pronicljivih opisa egzistencijalne mučnine malograđanštine, transfiguriranih literarno, dramaturški i refleksivno u cijelom oevre-u, i u deminutivu muke, svjetlosne godine odijeljene od Dürerove Melanholije I, odnosno Rokantenove nauzeje, preko izguranog, odmetnutog, isključenog, marginaliziranog kopilana koji viri svijet kroz ključaonicu. Obzor je to unaprijeđen u špijunku, dobro pazeći da se moć viđenog, naslućenog, ne izokrene i ne obasja kao potčinjenog i obespravljenog. Još gore: pantomima hipokrizijskog izvitoperi, permutira, sazrije u grimasu herostratskog. U cerebralni badem, amigdalicu, povukao se skenirani i sekvencionirani humanizam. Indiskrecija ljestvice varvarizma održava se sve dotle dok pravovremeno dobija prečku ispod, pregaženu, koje se likujući otreslo. Dobrodošli leš protutnjalog za prekoračiti, povijena ramena na koja se lopovski da izverati. Nabacivati se blatom, histerisati za nedostupnim, pljuvati, posipati pepelom, prohodali frazemi mogu biti izdignuti na nivo agona, no te nezdrave porcije demokratskog kojima imagokrati tove pred klanje povjerenja i pražnjenje džepova kod onih razvlašćenih što "bukvalno žive metafore", skopofiličara, izazivaju letargiju i depresiju, konfuziju i nerijetko kolaps, svejedno jesu li pri tom ozareni, pri pameti ili dotučeni tim usmrćivanjem -utuvljivanjem friziranih, amputiranih, anoreksičnih fakata. Njima je namijenjen neurohirurški slogan sofisticiranog brain cleaninga: u našim rukama gubite samo život, nadu nikad.
|
Aktuelni broj |
Naslovnica |
Impressum |
Sadržaj |
O autorima |
Najava |
Donacije |
Arhiva 
